Početna/Politika/Svjedočenje

'Onog dana kada mi je snajper ubio brata, završilo se moje djetinjstvo'

politicki.ba

"Sjećam se da sam gledao crvene rakete kako obasjavaju nebo prije nego što je počela pucnjava. Sjajne kugle koje pale zgrade. Često smo se budili uz zvukove pucnjave i eksplozija"...

Sarajevo ovih dana obilježava 31 godinu od početka opsade grada, koja je trajala tačno 1452 dana i koja se smatra najdužom opsadom u modernoj historiji. Tokom opsade na grad je padalo u prosjeku 329 granata dnevno, najviše - čak 3.777 - palo je 22. jula 1993. Ubijena je 11.541 osoba, uključujući 1.601 dijete - svako deseto je poginulo od snajperskog metka, piše slovenački portal 24ur.com. 

Danas 40-godišnji Džemil Hodžić išao je u treći razred osnovne škole kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Do tada je njegov život bio bezbrižna avantura. 

"Brat i ja smo išli u školu, dolazili kući, jeli, izlazili, igrali se i radili ono što sva djeca rade. Igrali smo se dok se nismo onesvijestili od iscrpljenosti, često preskačući obroke jer nismo htjeli ništa propustiti. dani su bili prekratki, a sreća beskrajna".

Godine 1992. njihovo djetinjstvo se dramatično promijenilo - počeo je rat. Život kakav su poznavali iznenada je prekinut. U jednom trenutku je bio mir, u drugom je bio rat. I nakon toga više nije bilo isto. 


"Iako sada zvuči morbidno, počeci rata su mi bili zabavni. Tada sam prvi put vidio vojni avion. Migovi su preletjeli grad i probili zvučnu barijeru. Za nas djecu, to je bilo kao na filmu - sve nam je bilo interesantno. Igrali smo se, skrivali se u skloništima, pretvarali se da smo vojnici na prvoj liniji. Nismo morali ići u školu, mogli smo se igrati napolju a da ne shvatamo pravu opasnost oko nas. Kada sam prvi put cčuo vazdušne sirene i alarme koji upozoravaju na bombardiraanje, samo to nisam shvatio ozbiljno. Sjećam se da sam gledao crvene rakete kako obasjavaju nebo prije nego što je počela pucnjava. Sjajne kugle koje pale zgrade. Često smo se budili uz zvukove pucnjave i eksplozija. Nešto što je nama bilo normalno ono što drugima izgleda haotično, to je bio dio svakodnevice u to vrijeme", prisjeća se Džemil, koji danas živi u Kataru.

Tokom rata mnoge porodice su napustile Bosnu i Hercegovinu, ali je njegova ostala. Otac se pridružio vojsci Bosne i Hercegovine da brani zemlju od srpskih agresora.

"Bio je ponosan čovjek i smatrao je da je nečasno napustiti domovinu. Moja majka je cijelo vrijeme rata radila kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici. Iako je svaki dan gledala kako ljudi umiru, nikada to nije donijela kući. Nikada nisam osjećao bol, depresiju ili bilo kakvu patnju kojoj je svjedočila u bolnici. Računao sam da su sa očevim vojnim rasporedom i majčinim noćnim smjenama tokom tri godine rata bili odsutni cijelu godinu. Brat i ja smo većinu vremena bili sami kod kuće. Kada su se oglasile sirene upozorenja nismo išli u školu jer je bilo preopasno. Za nas je zvuk sirena značio da je vrijeme za sviranje. Čudno, usred ratne zone, izašli smo van umjesto odlazak u prihvatilište i igranje po cijeli dan. Nema zadaće, nema roditelja ko bi nas kontrolirao, to je bio san svakog djeteta. Danas zvuči ludo, ali kao dijete do 1995. iako je bio rat, osjećao se sretnim i slobodnim".

U maju 1995. godine, skoro na samom kraju rata, kada je trebalo da bude na snazi ​​primirje između dvije strane, Džemilov život se zauvijek promijenio – snajperist je ubio njegovog starijeg brata Amela. 


"Igrali smo se napolju. Moj brat je igrao tenis, a ja sam igrao klikere sa drugarima. Odjednom je snajperista počeo da puca na nas. Upucao je mog brata u grudi. Uhvatio ga je za ranu i krenuo prema kući. On je bio samo jedan koji je pogođen. Najviši među nama,najstariji, potencijalni vojnik za nekoliko godina.Djeca su vrištala, plakala, mame su ih dozivale, zavladao je totalni haos. Dok je Amel pokušavao doći kući sa ranom koja krvari, Otrčao sam po pomoć i rekao majci koja nam je spremala ručak nakon noćne smjene u bolnici. Pokušala mu je pomoći, a ja sam zgrabio ćebe da ga umotam, pozvao pomoć i gledao posljednje trenutke života mog brata. Umro je na rukama svoje majke dok se ona borila za njegov život". 

16-godišnji Amel ubijen je iz zloglasnog Zida sa šiljcima. Džemil je tada imao 12 godina. Nikada neće zaboraviti taj dan. 

"Imam toliko detalja u glavi. Sjećam se našeg posljednjeg obroka, posljednje čokolade koju smo dijelili, odjeće koju je nosio i sata umrljanog krvlju. Uzeo sam ga i odbijao da ga operem danima nakon toga". 

Ni dan danas ne zna zašto.


"Od tada, život koji drugi dijele na vrijeme prije i poslije rata, ja dijelim na period prije i poslije bratove smrti. 3. maj 1995. godine ostat će mi zauvijek u sjećanju. Bio je to dan kada se završilo moje djetinjstvo".

Porodici je bila potrebna njegova fotografija za Amelovu čitulju i sahranu. Utvrdili su da nemaju slike iz ratnog perioda, već samo one iz njegovog ranog djetinjstva. 

"Moj pokojni otac se sjetio da je moj brat dobio stipendiju i da ga fotografiraju. Ovo je njegova posljednja fotografija - jedna od najdragocjenijih stvari koje imamo".

Kako bi pronašao bratove ratne fotografije, Džemil je više od 20 godina kasnije napravio web stranicu Sniper Alley. Tamo opisuje svoju priču i poziva ljude koji imaju fotografije iz ratnog perioda da mu se jave. 

"Danas, kada gledam djecu koja rastu sa svakakvim spravama, osjećam se kao da sam odrasla u nekom velikom zatvoru. Žao mi je što nemam školske, rođendanske ili porodične fotografije iz tog perioda, da nađem fotografije mog brata prije njegove sahrane - možda ih njegovi drugovi ili prijatelji imaju a da to i ne znaju. Jedna fotografija bi me beskrajno obradovala. Ima druge djece i porodica koje su doživjele slične sudbine, možda i gore. Možda neko drugi traži fotografiju ili osobu iz tih nesretnih vremena", napisao je u obrazloženju.

Želja mu se ostvarila u martu 2021. godine kada je pronašao Amelove fotografije, ali njegova ideja o prikupljanju fotografija nije tu završila. 

"Iako je projekat započeo mojom ličnom pričom, to nikada nije bila jedina niti glavna ideja projekta. 

Njegova misija i cilj je uvijek bio veći od mene - fokus je bio na svoj djeci koja su preživjela opsadu Sarajeva. 

Mislim da Ja predstavljam svakog od njih, a moj pokojni Amel je svako dijete koje je ubila srpska vojska!" objasnio nam je. 


"To je bio period kada smo svi zajedno bili u velikom koncentracionom logoru pod kontrolom Miloševićeve vojske. Tretirali su nas kao životinje, ubijali nas kao pse, isključivali plin, presretali konvoje sa hranom, granatirali škole i bolnice, ubijali ljude na sahranama, gađajući ih dok čekaju u redu za vodu ili humanitarnu pomoć. To je bio period ubijanja. Sezona pakla. Ovo je bio početak onoga što mi zovemo genocidom u Bosni i Hercegovini", priča Džemil Hodžić

Budući da su mnogi fotografi posjetili BiH tokom rata, on je također želio prikupiti njihova imena i zabilježiti njihov doprinos. 

"Možda imaju neku neobjavljenu arhivu, nešto što svijet treba vidjeti. Želim da se zahvalim svim hrabrim fotografima koji su prošli kroz ovo sa nama i svjedočili našoj patnji. Neki su poginuli u tom procesu. Ova web stranica je omaž svima koji su omogućili da svet vidi šta se ovdje dešava sa njihovim radom".

Džemilov projekat je iz male ideje prerastao u ogromnu arhivu fotografija snimljenih tokom opsade Sarajeva. Danas ima 107 galerija, a spisak fotografa i novinara, aktivista i humanitarnih radnika broji 350 imena. 

"U stvarnosti, ovaj se projekat nikada ne može završiti. Nikada ne znamo ko će nam poslati fotografije i koliko će ih biti za deset godina, na primjer. Koliko je to važno za buduće generacije i za historiju moje zemlje, pokazat će vrijeme", kaže on.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.