Centralna teza na kojoj je zasnovan cjelokupan diskurs srpskog establišmenta o Srebrenici jeste ona da to nije bio genocid. Sve ostalo što dominantna javnost u Srbiji i Rs ima za reći na ovu temu služi, u najboljem slučaju, samo kao sjenčenje te osnovne tvrdnje: činjenje da ona zvuči manje zloćudno. Npr. kada srbijanski predsjednik, kao tokom nedavne posjete Mostaru, a povodom najavljene rezolucije UN-a, kaže da se u Srebrenici desio užasan zločin time on uopće ne želi reći da se desio užasan zločin, već da se nije desio genocid.
Sintagma „užasan zločin“ u nekom drugom kontekstu, imala bi drugo značenje. Recimo, u svome čuvenom izlaganju, prilikom potvrđivanja otpužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića u novembru 1995. godine, sudija Haškog tribunala Fouad Riad je kazao da se nakon pada Srebrenice desio užasan zločin („terrible crime“) i da se radi o istinskim scenama iz pakla, ispisanim na najmračnijim stranicama ljudske historije.
S obzirom da je sudija Riad potvrdio optužnicu za genocid protiv čelnika Rs, čime je otpočet krivični postupak koji će biti okončan pravosnažnim presudama, uz ostalo, i za to krivično djelo, sintagma „užasan zločin“ u njegovom izlaganju nema nikakvu problematičnu implikaciju. Isto je u svim drugim slučajevima, kada tužioci i sudije Haškog tribunala, kao i svi drugi koji priznaju genocid, kažu da se u Srebrenici desio užasan zločin.
Međutim, sasvim je jasno da ta sintagma ima posve drugo značenje, kada je izrekne Aleksandar Vučić, koji ne priznaje genocid. Užasan zločin, u tom kontekstu, više nema značenje užasnog zločina, već je samo suptilno iskazana tvrdnja da se u Srebrenici nije desio genocid.
„Ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genocid“, kazala je 2018. godine tadašnja premijerka, a sadašnja predsjednica Skupštine Srbije u razgovoru sa njemačkim novinarom Timom Sebastianom. Kada ju je on suočio sa izvodima iz presuda međunarodnih sudova, Ana Brnabić je ponavljala da se, po njenom mišljenju, radi o užasnom zločinu. „Ne mislim da je bio genocid. Mislim da je bio užasan, užasan zločin“, kazala je.
Stari Rimljani su primijetili da kad dvojica kažu isto - nije isto. Nije isto kad haški sudija kaže užasan zločin, i kad to isto kažu zvaničnici Srbije, jer za haškog sudiju su, u slučaju Srebrenice, genocid i užasan zločin komplementarni pojmovi, a za Vučića i Brnabić užasan zločin nije isto što i genocid, te je samo drugi, suptilan način da kažu da zločin u Srebrenici nije bio genocid.
Kao što sintagma užasan zločin ne znači užasan zločin, već „nije bio genocid“, tako i sve drugo što srpski establišment kaže o Srebrenici u službi je njihove fundamentalne teze, da nije bio genocid.
Tako je, recimo, predsjednik Rs Milorad Dodik nedavno kazao da je spreman posjetiti Memorijalni centar u Potočarima kako bi položio cvijeće na spomen-obilježju. Ali je odmah dodao da „tamo nije počinjen genocid“ i otkrio da bi polaganje cvijeća, te navodno odavanje počasti žrtvama, bilo u funkciji toga da glavna teza (da u Srebrenici nije bio genocid) zvuči pitomije. Cilj je da se negiranje genocida odjene u civiliziranu formu, da dobije pravo građanstva (zbog čega je odluka rukovodstva Memorijalnog centra da to ne dopusti posve legitimna).
Sve je u logosu srpskog establišmenta, svaka rečenica, svaka sinagma, svaki zarez, u službi temeljne, negirajuće postavke. Onog što Jacques Derrida naziva transcendentalno označeno, kojem su sva druga značenja, u jednom ideološkom sistemu, podređena.
Ono što je zanimljivo što logos srpskog establišmenta o Srebrenici polazi od negativnog. Ideološki sistemi, po pravilu, polaze od onog što smatraju da je u korijenu svega. U platonističkoj filozofiji u temelju svega je ideja, u hrišćanstvu Bog, u marksizmu ekonomski antagonizam, kod Nietzschea volja za moć, itd.
U logosu o kojem je ovdje riječ apsolutno polazište nije u onome što jeste, već u onome što nije. U korijenu svega je poricanje.
