Piše: Almasa Hadžić
Nedžad Avdić bio je prvi razred srednje škole kada je u julu 1995. godine,
od strane srpske vojske zarobljen u okolini Bratunca. Skupa sa ostalim
zarobljenicima, natrpanim u kamione i šlepere, prevezen je u selo Petkovce kod
Zvornika, najprije u zgradu osnovne
škole, a potom iste noći, izveden na strijeljanje na velikom platou pored Brane
crvenog mulja, nedaleko od zgrade škole.
Dvadeset godina poslije, o onome šta je
tada preživio govori s osjećajem tegobe, stalno se vraćajući samo jednom
pitanju: Zar je moguće tako nešto preživjeti?!
„Bilo nas je šestoro u familiji – otac, majka , tri sestre i ja. Kuću su
nam zapalili u rano proljeće 1992. godine, nakon čega smo se krili po šumama i
susjednim selima, uz svakodnevno granatiranje i bombardiranje aviona. Mnogi
naši rođaci i komšije su u tom periodu izginuli. Nakon pada Cerske 1993. godine
mi smo našli utočište u Srebrenici. Ko
nije preživio srebreničku glad, taj ne zna šta znači umirati, a istovremeno
biti živ.
Dugo smo živjeli po raznim garažama i šupama u Srebrenici, a kada je u
Slapovićima napravljeno izbjegličko naselje i mi smo se tamo preselili i ostali
sve do jula 1995. godine“, započinje
svoju tešku životnu ispovjest Nedžad Avdić.
Sjeća se da su mu majka i sestre te
drugi rođaci, koji, nažalost, nisu preživjeli, 11. jula otišli prema
Potočarima, a on s ocem prema Šušnjarima.
„Pridružil smo se velikoj koloni
koja je krenula kroz četničku teritoriju prema Zvorniku, a potom prema Sapni.
Granatiranje je počelo odmah nakon što smo krenuli iz Šušnjara, kada je nastala
opća panika.
U tom haosu odmah sam izgubio oca i ostao sam. Nikog oko sebe nisam
poznavao.
Granatiranje je, kako smo se kretali, postajalo sve teže. Ranjeni ljudi
su uzalud molili za pomoć, ali se u onom strahu i haosu rijetko ko na njih obazirao.
...Hodao sam kroz onaj narod, zvao oca, vikao. Bilo me je strah...
Pokušavao sam da se uhvatim za bilo koga da idem s njim, ali mi niko nije
dozvolio. Na tom dijelu našeg puta ostali smo dan i noć. Ljudi su od ranjavanja umirali, mnogim su
granate odsjekle dijelove tijela, nismo im mogli pomoći“, prisjeća se Nedžad.
Na njegovom licu ne može se uhvatiti damar na kojem bi se barem
jednim djelićem pronašao trag životne
drame kroz koju je prošao. Nema naprasne gestikulacije. Nema povišenog tona u razgovoru.
Pričajući podsjeća nas na čuveni snimak u kojem zarobljeni Ramo Osmanović
zove sina Nermina da dođe „dolam kod Srba“
i da mu oni neće ništa.
Bilo je to upravo na teritoriji na kojoj se i on krio.
„Četnici su nas pozivali megafonom da se predamo, da nam se neće ništa
dogoditi, da ćemo shodno Ženevskoj konvenciji biti razmijenjeni.
„Bit ćete tretirani u skladu sa Ženevskom konvencijom, ako ne izađete bit
ćete svi ubijeni“, dovikivali su nam.
U Sandićima smo se predali.
Kad sam sa ostalim izašao iz šume, na onim livadama bilo nas je između
hiljadu i dvije hiljade.
Dok svi nisu izašli iz šume, četnici su se, kaže, ponašali naizgled
korektno. A onda su krenula zlostavljanja, prebijanja i premlaćivanja.
„Naređuju nam da trčimo jedan za drugim, sa uzdignuta tri prsta asfaltnim
putem prema Bratuncu. Neki od nas nosili su naše ranjenike. Prisiljeni smo da
dižemo tri prsta i pokazujemo ih ženama i djeci koje su vozili kamionima i
autobusima iz Potočara prema Kladnju.
Na livadi, jedan srpski vojnik nam drži govor i kaže da su oni vojnici iz
Srbije, nakon čega smo horski morali uzvikivati parole „Živio kralj, živjela
Srbija“.
Onda su nam naredili da legnemo potrbuške. Tako smo ostali do sumraka.
Rafalna pucnjava odjekivala je cijelo vrijeme. Kad smo se pridigli, naših
ranjenika više nije bilo“.
Po zarobljavnaju u Sandićima, sa šleperima pokrivenim ceradama svi su,
priča, prevezeni u Bratunac. On je bio u
zadnjem šleperu i zna da ih je pratio civilni policijski plavo-bijeli Golf. Tu
su prenoćili u kamionima, a potom krenuli prema Zvorniku.
„Vidio sam da smo prošli Karakaj i da idemo prema meni nepoznatom mjestu.
Strašna je vrućina. Napokon, kamioni i šleperi se zaustaviše ispred jedne
zgrade. Bila je to škola.
Užasno je pod tim ceradanam, vičemo da ih otvore ili da nas pobiju jer
vrućinu više nismo mogli izdržati. Neki
su već umirali od žeđi, neki piju vlastitu mokraću...
Otvoriše nam kamion da izađemo, nastade gužva, gazimo preko onesvješćenih
ljudi“.
Prilikom ulaska u školu, prisjeća se, počelo je prebijanje svakog
ponaosob zarobljenika, a onda je jedan od onih koji su ih udarali, priča, izdao naređenje: „Ajmo,
balije, ponavljajte zamnom: ovo je srpska zemlja bila je oduvijek i biće,
Srebrenica je srpska bila je oduvijek i biće“. Iako zadnjim atomima snage morali su ponavljati njegove riječi.
„Trpali su nas u učionice.
U mojoj učionici bilo nas je stotinjak. Bili smo žedni, stalno molimo da
nam daju vode. Jedan broj ljudi je mokrio i mokraćom smo kvasili one kojima bi
pozlilo, dok su drugi, opet, zbog žeđi pili
vlastitu mokraću. Učionica je bila pretrpana, nismo mogli da dišemo i
onda je neko između nas pokušao da otvori prozor. Vojnici su tada zapucali s
vana razbijajući stakla na prozoru i ranjavajući ljude koji su bespomoćno
jaukali“.
U školi je, sjeća se, bilo ljudi
koji su dovođeni i sa drugih lokacija. Kako se približavala noć, srpski vojnici
su ulazili u učionice i izvodili po dvojicu ili trojicu zarobljenika. Čula su
se, kaže prebijanja, krici i niko od odvedenih više se nije vraćao.
„Kad je pao prvi mrak, i dalje je trajalo izvođenje ljudi iz učionica uz
neprestanu rafalnu paljbu ispred škole. Slušamo i strepimo ko je sad na redu. Trajalo
je to, otprilike, do ponoći kad je došao
red i na moju učionicu. Izlazili smo po dvojica. Amidža koji je bio samnom je
ostao unutra.
Na hodniku nam naređuju da skinemo odjeću i obuću, ko je imao, a rijetki
su je i imali, nakon čega su nam vezali
ruke na leđima. Dok sam izlazio vidio sam
ogroman broj mrtvih ljudi pored škole. Znam da sam trčao po krvi i noge
su mi bile krvave. Ponovo smo krenuli kamionom, i poveli su nas istim putem kojim smo došli, da bi domalo skrenuli
na makadamski put. Dovezli su nas na neki plato“.
Čuli su se pucnji i uslijedila je naredba da po petorica izlaze iz kamiona. Iskočio je i on, kaže, svjestan
da je došao kraj.
„Ne znam šta sam u tom trenutku mislio. Brzo ću umrijeti, neću
se patiti. Sve se tako brzo odvijalo.
Već sam umirao od žeđi.
Kada nam je naređeno da legnemo, počela je pucnjava. Ne sjećam se kad sam
pogođen, samo znam da sam ležao, drhtao i osjećao teške bolove u trbuhu i
desnoj ruci. Meci su pogađali ljude koji su padali na mene i pored mene. Jedva
sam disao. Kada su ubijali sljedeći red ljudi iza mene, pogođen sam u stopalo. U
jednom trenutku čuo sam glas četnika: „Jovo provjeri da li su svi mrtvi, koji
je vruć ispali metak ponovo“.
Patio sam se i molio Boga da dođe da me ubije, ali nisam mogao da ga
zovnem“, prisjeća se Nedžad
Ležao je tako nepomičan, priča, a onda se, nakon izvjesnog vremeno začuo
zvuk motora, što je bio znak da egzekutora više nema. Odvezli su se vozilima.
Ostao je ležeći još jedno vrijeme, da bi
polako podigao glavu i primjetio čovjeka,
koji je, također, pokušavao ustati ispod leševa.
„Pitam ga: „Jesi li živ“ a on mi
odgovora: „Jesam“.
