Nedžad Avdić "Ja, haški svjedok"

Opisao sam neka od svjedočenja, ali, kad se vraćam unazad znam da mi je najteže bilo svjedočiti u slučaju Radislava Krstića. Imao sam tada 23 godine. Vrlo loše sam se tada osjećao, toliko loše, da, kad me je u pauzi suđenja tužilac upitao jesam li vidio Krstića, rekao sam mu da nisam.

Piše: Almasa Hadžić

Trebalo je punih 25 godina pa da knjiga o životu, ali i smrti kojoj je gledao u oči, najpoznatijeg i najautentičnijeg haškog svjedoka o genocidu u Srebrenici, Nedžada Avdića, napokon stigne pred čitaoce.

U razgovoru za politicki.ba navodi da nije ranije mogao objaviti knjigu, jednostavno, jer sve što je preživio i trebao reći u knjizi „trebalo je da se fermentira“ u njemu samom, kako bi, objašnjava, svijet bolje razumio šta je to priprema i samo izvršenje genocida u Srebrenici.

Knjiga Nedžada Avdića „Ja haški svjedok“ iz štampe je izašla u septembru prošle godine, ali je Avdić, tek jučer (subota op.a.) na svom twitter nalogu obznanio da je ona dostupna čitalačkoj publici.

„Pa trebalo je sve da zrene u meni. Ovo je jedna vrsta mog retroaktivnog dnevnika, ispričanog iz ugla moje majke, sestre i mene. Koautor je i moja sestra Amela Avdić-Unkić koja me je, ustvari, najviše podržavala da napišem ovu knjigu. Znao sam da moram napisati šta sam preživio u vrijeme genocida, prije svega jer sam žrtva koja je bila izvedena na strijeljanje i, eto, božijom voljom, preživio sam, ali je trebalo vremen da to izađe iz mene.

Knjiga, naravno, govori o mnogim aspektima genocida u Srebrenici, ali i mog života prije i poslije genocida.

Svi znaju da sam se, nakon svega, vratio u Srebrenicu gdje radim i živim sa svojom porodicom“, navodi u našem današnjem razgovoru.

Nedžad Avdić, svjedočio je u Haškom tribunalu u velikom broju slučajeva. U svojoj knjizi opisao je neke od njih, posebno svjedočenje u slučaju Radislava Krstića i Slobodana Miloševića.

„Knjiga ne nosi bez razloga naslov „Ja haški svjedok“.

Svjedočio sam pod zaštitom i kad sam htio da objavim knjigu, tražio sam dozvolu Tribunala u Hagu da otkrijem svoj identitet. Opisao sam neka od svjedočenja, ali, kad se vraćam unazad znam da mi je najteže bilo svjedočiti u slučaju Radislava Krstića. Imao sam tada 23 godine. Vrlo loše sam se tada osjećao, toliko loše, da, kad me je u pauzi suđenja tužilac upitao jesam li vidio Krstića, rekao sam mu da nisam.

A Krstić je sjedio samo nekoliko metara dalje od mene, ali, eto, ja ga nisam vidio.

Ni on ni njegova odbrana nisu imali pitanja za mene. Dugo sam se poslije psihički oporavljao od tog svjedočenja“.

U svojoj knjizi Avdić je, pored ostalih, opisao i svjedočenje na suđenju Slobodanu Miloševiću.

„Kad sam opisivao šta sam sve preživio na strijeljanju u Petkovcima, takozvani „prijatelji suda“ koji su, ustvari Miloševićeu pomagali u odbrani, počeli su mi postavljatia veoma provokativna pitanja. Za razliku od njih Milošević je, moram reći, u svojim pitanjima imao jednu dozu kulture. Imam sve transkripte svojih svjedočenja ali, logično, nisam mogao sve to prenijeti u knjizi.

Možda će neko kad bude čitao knjigu imati zamjerke da li sam trebao iznijeti više ili manje detalja o svemu, ali, mislim da je ova moja knjiga refleksija onog šta sam osjećao dušom i vidio očima“.

Posebnu snagu knjige čine dijlovi u kojim Avdić opisuje detalje iz jula 1995. godine, te svoje izvođenje na strijeljanje u Petkovcima.

Priznao nam je da u knjizi, kao i u mnogim intervjuima datim tokom proteklih 25 godina nije otkrio identitet svog sapatnika iz Petkovaca koji je sa njim skupa preživio strijeljanje i koji, trenutno živi u jednoj od evropskih zemalja.

Knjiga „Ja haški svjedok“ Nedžada Avdića već se prevodi na engleski jezik.

Inače, Avdić je jedan od najprisutnijih predavača o genocidu na mnogim evropskim univerzitetima .

University of Bedfordshire Luton u Engleskoj 2017. godine dodijelio mu je počasni doktorat iz oblasti filozofije.