Piše: Almasa Hadžić
Danas se sjećamo naše Hatidže Mehmedović.
Njena duša, na današnji dan prije
tri godine, otišla je tamo gdje je sve do posljednjeg dana svog života žudila
da ode, gdje će ponovo sresti svoje sinove Azmira i Almira, svog Abdulaha, svog
brata, svoje... sve one što su joj ih iz srca, iz duše, iz sna o budućnosti
oteli koljači i ubice zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
„Je li ti drago što ja nemam svoje sinove“, vrisnula je 22. novembra 2017. godine sa galerije sudnice
Haškog tribunala prema supruzi ratnog zločinca Ratka Mladića, dok je ova, cerekajući se, mahala
rukom prema zločincu, a od koje ju je djelio samo prolaz kroz galeriju.
I pozlilo joj je.
Bez obzira što je njeno stanje
nagovještavalo tešku bolest, niko je u danima pred izricanje presude nije mogao
ubjediti da ne ide u Hag.
Mora, veli, mora jer je majka.
„Izdala bih svoju mrtvu djecu kad
ne bih prisustvovala izricanju kazne
njihovim ubicama“, govorila je ubjeđujući najbliže da je dobro, da može, da
treba, da...
Jednostavno bila je borac.
„Bojim se samo dragog Allaha i samo
njegove odredbe priznajem“, kazala je u septembru 2010 godine kada je skupa sa
grupom majki iz Memorijalnog centra u Potočarima istjerala francuskog generala
Filipa Moriona optužujući ga da je za smrt njihove djece kriv, jednako kao i Karadžić i Mladić.
„Vi ste Srebrenicu proglasili
zaštićenom zonom a onda ste je prepustili na klanje dželatima. Rezultat vaše
misije je genocid nad našom djecom, muževima, braćom. Izlazite odavde“, prišla
mu je prijeteći, nakon čega je Morion pokrivajući rukama lice, napustio
Potočare.
Zvali smo je „.Majka hrabrost“.
Među prvim se vratila u svoj
porušeni dom na srebreničkom Vidikovcu.
Dočekivala je i pričekivala i
„nazor živjela“ u svojoj „pustahiji“ govorila bi „ali svojoj“.
„Da samo znate kako je teško
zanoćiti u ovoj gluhoći. Često, noću u gluho doba sjednem pored otvorenog
prozora i gledam u onaj srebrenički mrak. Šutim, a onda kao da odnekud probiju
glasovi mojih Azmira i Almira.
Jednom kao da sam čula kako mi
Azmir govori „de mi mati krišku“ – pričala nam je u trenucima neizmjerne tuge,
stišćući srce da ne pukne, da drugi ne vide njenu bol i da se zločinci koje bi
sretala dok prolazi srebreničkim ulicama, ne bi „sladili“ njenom tugom.
Prvi put, skrhanu, slomljenu i tijelom
i dušom vidjeli smo je 9. jula 2010.godine u Potočarima, dok su je njene
sapatnice vodile u susret tabutima sinova joj i supruga.
Ukopani su dva dana kasnije, jedni
pored drugih.
