Piše: Almasa Hadžić
Foto.Ahmet Bajrić Blicko
"Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja... Probudim se, ne mogu više da spavam... Ujutro, čuju se detonacije oko Baljkovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo, vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi sa njm. Presječe me nešto. Pitam Hamdiju: "šta mi je s Hajre", a on mi veli: nemam ti mati šta kriti Hajro je poginuo", ispričala je autoru ovog teksta, na današnji dan prije tačno 10 godina Zejfa Mešić, majka rahmetli Hajre Mešića, legendarnog Kapetana Hajre s Teočaka.
Da je živa, majka Zejfa bi još uvijek prebirala po sjećanju na svog sina junaka, prizivala dane kada je bila sretna sa svojim sinovima herojima i mnogim njihovim saborcima, u naravi Hajrine djece Lejle i Zlatka prepoznavala damare svog sina i, zasigurno, bila ponosna na Hajrine saborce što, evo, punih 30 godina njeguju sjećanje na njegovo herojstvo.
Po sjećanju Šemsudina Muminovića, tadašnjeg komandanta 246. viteške zvorničke brigade, 30. oktobra 1992. godine, pripadnici jedinica Teočanske i Zvorničke brigade već su bili uzeli kote Resnik, Ćetino Brdo, Tisovu kosu i falilo je, ispičao nam je svojevremeno Muminović "samo još koji kilometar da se izađe na Peruniku, Crni Vrh i Snagovo" gdje je trebalo da se spoji sa borcima kojim je komandova Naser Orić.
"Hajro je u svakoj akciji bio s vojskom, nije mogao mirovati, pa ni tog jutra. Krenuo je da vidi kako funkcionira naš broving. Sa njim su bili Patara njegov vozač, kurir Gega i Fiko Morankić tadašnji načelnik Štaba Zvorničke brigade. A onda je iz pravca Kitovnica ispaljena jedna granata, za njom druga od koje geler Hajru pogađa u leđa, Fiku teško ranjava u vrat, kurira Gegu baca detonacija, dok je Patara, jednostavno, pao.
Ubrzo, Hajrinom motorolom Patara zove sanitet...
Kad su Hajru dovezli u ratnu bolnicu u Međeđi, dr. Adi Ahmetović mogao je konstatirati samo smrt.
Nakon toga, kao da se svijet srušio", prisjetio se svojevremno u razgovoru s nama Šemsudin Muminović.
Na vijest o smrti Kapetana Hajre, kao da je odjednom zanijemila cijela majevička regija.
Najprije, niko nije vjerovao u istinitost ove informacije, ali kada je dovežen u ratnu bolnicu u Međeđi, ljekari su morali ubjeđivati ljude da je Kapetan, zaista, poginuo.
"Sudbina je htjela da posljednji portret Kapetana Hajre upravo ja napravim, mjesec uoči njegove pogibije, pri našem susretu u Zagrebu gdje je Kapetan bio nakratko u posjeti ranjenom Dževadu Avdičeviću Babku.
