Udarali je i popovi i policija, vrijeđali, tužili i sudili, ali Fata Orlović nije odustajala -vjerovala je sudove i zakone
Piše: Almasa Hadžić
Danas je srušen objekat pravoslavne
crkve sagrađene u dvorištu porodice nane Fate Orlović u Konjević Polju.
Danas, prvi put, otkako neki događaj
ima veze sa „Fatinom crkvom“ kako su je u narodu zvali, nisam bila pored nane
Fate niti sam navirila u Konjević Polje. Ostavila sam posjetu za naredni dan.
Jest da je u pitanju medijski
događaj dana, ali, on je samo tačka na sve one događaje kojima sam, skupa sa
mnogim svojim kolegama, prisustvovala u proteklih dvadeset i više godina Fatine
borbe za njena imovinska prava i koji su, zahvaljujući vremenu u kome živimo,
obilježili biografiju većine nas.
Današnja prašina sa porušenih
crkvenih zidova što se kovitlala po ravnici Konjević Polja, tupi zvuk bagera,
strogi pogledi policije i pokoja psovka slučajnih prolaznika, samo je potvrdilo
moje uvjerenje da, posljednji čin svake nepravde završi „u prašini“,
prisustvovali mu mi ili ne.
„Samo treba vjerovati u Boga i u
zakone. Čujem da Dodik govori „ne treba da se crkva izmješta“. Neću da mu
odgovaram jer sudovi i zakoni znaju šta treba, a političari su tu da ih poštuju“,
kazala bi nerjetko nana Fata „pri punoj svijesti i pameti“.
Mogla ju je, govorila bi „u puh
pretvoriti“ za dva minuta, ali nije htjela da bude „kao Oni“.
A Oni su bili svakakvi. Najprije
joj zarobili i ubili supruga Šaćira, uglednog domaćina iz Konjević Polja, kao i
mnoge članove njene porodice. Njih četiri sestre, kaže, u protekloj agresiji ostale
udovice za nekoliko dana.
Oni su ih ubili.
„Kad sam se htjela udati za svog
Šaćira meni moj rahmetli otac kaže „znaš li u kakvu familiju ideš“. I moja
familija Huseinovići je plaho jaka familija bila, ali su se Orlovići poštovali.
Otac mi Šaban bio čvrst čovjek, pametan, nema šta nije znao. Kad on udari nogom
od tavan, onda je to bilo tako i nikako drukčije. Svi mi kažu da sam se na
njega bacila“, pričala bi.
I jeste. Baš se „na oca bacila“
Čula je Fata odmah, nakon što je
1995. godine došla u Tuzlu da su joj crkvu u avliji napravili.
Godine 1999. nađe advokata i tuži
Srpsku pravoslavnu crkvu što su uzurpirali njeno imanje.
Donese tužbu u Srebrenicu, a Sud i
sudije neće da joj prime.
Ona, za godinu opet, podnese drugu
tužbu, a za dvije godine vrati se, sama, u Konjević Polje.
Izda naredbu onim što su živjeli u
njenoj kući da se isele, ali se smiluje njihovoj djeci da u kući ostanu dok ne
završe školu. Kad su iselili imala je šta i vidjeti kaže:„ odnijeli i prozore i
vrata, i podove i sve što se moglo odnijeti“.
„Džaba im, haram je to, napravit će
Fata sebi kuću opet“, obeća tada.
I napravila je.
Kopa vrt, sadi, obrezuje voće, a
crkvena zvona zvone i kad treba i kad ne treba. Samo da je „uzbihuzure“ veli.
Kad ujutro ustane pod prozorima joj
osvanu ispisane uvrede „turska krmača“, „oprasila sedmoro“. Ali dura.
Kad „dara prevrši mjeru“ izađe u
avliju da vide da ih se ne boji.
Fata tuži, sudovi odbijaju. Fata
ruži, policija odgovara pendrekom. Ali se, opet, ne da.
Uleti u crkvu i kaže „izlazite, ovo
je moje“.
Oni, ponovo, pendrekom. Udaraju
jednako i popovi i policija, ali Fata ne odustaje. Ne boji se, kaže, njihovog
pendreka.
Ne sjećam se više ni godine ni
mjeseca, kad smo jednoga dana, u rano jutro, u njenoj avliji zatekli Fatu
krvavih ruku do lakata.
Plače nemoćna starica, trese se,
šećer je „skopo“ veli, ali ne pada na koljena. Ne predaje se.
Stojimo kolega Blicko, Salih i ja,
stiže i tadašnji muftija tuzlanski Kavazović, dođe i njen bratić Džemail, a ona
podigla raskrvavljene ruke, veli policajcu koji ju je udarao „ima sud, platit
ćete vi svi za ovo“.
Tada je prvi put završila na
Kliničkom centru u Tuzli.
„Orlovići su u Konjević Polju više
od petsto godina. Od Hamza-dede, čuvenog šejha, koji je sagradio tekiju poviše
sela, pa do danas i rađali se i umirali, i sinove svoje ženili i kćeri udavali,
ali frtalj od Orlovića imanja nikad niko nije odnio.
Kćeri nikad miraza u zemlji nisu
nosile. Braća sestrama isplate miraz u novcu, ali komad Orlovića zemlje u drugu
familiju otići nije mogao. Nije smio“.
Tužili su crkveni ljudi Fatu za
„fizičke napade“ na njih. Navodno, Fata „svjećom ranila sveštenika“. Suđenje je
u Srebrenici i to javno. Fatu smiruje advokat Karkin da ne progovara dok
sveštenik svjedoči.
„Ne govoriš istinu pope, sve je laž“
skoči Fata sa stolice. Advokat joj naređuje da sjedne, sudija opominje da će je
udaljiti sa ročišta, ali. Jedva je smiriše. Ne može nepravde, veli.
Završi se ročište, a pred sudnicom
stotine žena iz raznih krajeva BiH, njenih Podrinjaca, posebno „Ne daj se Fato“,
„pravda za Fatu“ uzvikuju.
Naravno, da se neće dati, a po
pravdu, kaže ide „do sred Evrope“.
„Samo sud! Svi kude državu da je
ovakva i onakva, ali ja vjerujem u sudove. Jeste pravdu teško dočekati, ali će
nje biti. Ja sam stara i nemam šta plaho zažaliti i zato neka ne misle oni koji
su mi crkvu pod prozorima napravili da ja nisam mogla negdje nabavidi dinamita,
naći kakvu budalu da ga potpali i crkvu dići u zrak.
Možda su to i željeli?! Ali, ja to
nisam htjela. Ne! Nije Fata terorista kao što su to oni koji silom otimaju
tuđe.
Hoću da, kako su je zidali i
pravili, tako da je ciglu po ciglu razidaju i odnesu sa moga. Jer ne borim se
ja protiv crkve već protiv nasilnika.
I da su mi džamiju u avliji
napravili, rekla bi im „jamite je“ niste me pitali, nisam vam rekla da je
pravite. Nedam, majčin sine, pa makar se po sudovima do kabura gonila“.
Takva je Fata. I hodala je od suda
do suda. Njeni advokati pisali, žalili se, tražili pravdu i došlo „do sred
Evrope“, odnosno do Suda za ljudska prava u Strazburu koji je presudio:
nelegalno izgrađena crkva u dvorištu Fate Orlović mora se ukloniti do tog i tog
datuma.
„Gdje si ti, nešto ne zoveš. Jesi
li čula da mi dolazi Zlatka“, neobično raspoložena saopćava mi onomad nana Fata.
„Čujem da će Ono jamiti iz avlije,
samo ne znam kad. Moraju, nema druge“, šapće u telefonsku slušalicu.
U Srebreniku je, veli, ali će je Mirza
i Hurija za vikend voziti u Konjević Polje.
Otišla, bila malo, pa opet u
Srebrenik, pa na preglede u UKC Tuzla, pa opet u Konjević Polje, pa opet svojoj
Huriji, pa u Tuzlu na izložbu.
„E, jest Blicko ovo uslik'o. Sve se
sjećam kad je bilo, ali nisam znala da ovo ima“, govori razgledajući izložbu fotografija
fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka kojim je ovjekovječio dugogodišnju Fatinu
borbu sa vlastima RS-za izmještanje crkve iz njene avlije.
„Neka je jame, i neka je nose tamo
gdje se ima ko u njoj Bogu moliti da mi sinovi imaju gdje kuće praviti“, veli.
I „jamili su je“ danas prije podne.
Nana Fata rušenje crkve posmatrala
je u društvu svojih kćerki Zlatke i Hurije i ostalih članova porodice.
Hurija je, dok smo razgovarale,
odjednom zaplakala. Emocije su obilježile kraj borbe njene majke za pravo na
svoj toprak.
Fati sam obećala da ću joj doći „na
čestitak“ kako je to u Bosni oduvijek bio adet kad se nekome nešto fino desi.
Jal' rodi, jal' oženi, jal' se uda, jal' kupi kuća, auto, jal'..
Jal' doživi da se porodici vrati
ono što joj je prije 26 godina, na pravdi Boga oteto.
A danas, kad se sve razišlo u znak
zahvalnosti Allahu na dostignutoj pravdi, u prisustvu svojih najodanijih, među
kojima i advokata Rusmira Karkina, Orlovići su zaklali kurban.
Kako to i rade oni koji u Boga i u
Božiju pravdu vjeruju.
p.s.
Mnogobrojni mediji godinama su pratili borbu Fate Orlović. Nebitno
je ko je bio prvi, ko drugi, ko nikako nije bio. Svi mi, radili smo samo svoj
posao. I ništa drugo.
