Napredak ka budućnosti bez dima je vidljiv i mjerljiv
Početna/Politika/Intervju
Intervju

Mujanović: "Ključna tačka bošnjačke nacionalne politike mora biti demokratizacija"

politicki.ba

"Činjenica da je samo jedan simbolički projekat kao što je ova rezolucija opet izazvao bijes i haos i ratnohuškački riječnik, negiranje pa i glorifikaciju genocida od strane Dodika i Vučića, nam donekle govori zašto je takva rezolucija bila potrebna".

Američko-bosanski politolog i saradnik New Lines Instituta iz Vašingtona Jasmin Mujanović spada u red najboljih poznavatelja aktuelne bosanskohercegovačke političke i društvene stvarnosti. Iako ne živi u BiH, redovno je prisutan u domaćim medijima, ali što je možda još i važnije, svojim originalnim analitičkim uvidima pisanim na engleskom jeziku, pomaže da svi oni zainteresovani širom svijeta mogu razumijeti složenu političku scenu u BiH. piše Slobodna Bosna. 

Doktorirao je Univerziteta York u Torontu a iz doktorata je proizašla i njegova prva knjiga "Glad i bijes: Kriza demokratije na Balkanu" objavljena 2018. godine. Sada nam se vraća sa novom knjigom "Bošnjaci – Nacija nakon genocida", koja je upravo prevedena na bosanski jezik i objavljena u izdanju Izdavačke kuće "Vrijeme".

Sa Mujanovićem su razgovorali o njegovoj novoj knjizi, historijskom iskustvu Bošnjaka, njegovim (ne)slaganjem sa pojedinim ocjenama historičara koji su istraživali prošlost Bošnjaka, genocidu kao odredišnoj tački u njihovoj historiji, iskustvu koji vuku iz prethodnog perioda te prioritetima na kojima političke elite moraju raditi u budućnosti kako bi osigurali prosperitet i opstojnost i Bošnjaka i države BiH. 

Gospodine Mujanović, pred nama je vaša druga knjiga "Bošnjaci – Nacija nakon genocida". Za početak, šta je bio povod za pisanje ove knjige, koja vas je misao vodila prilikom njenog nastajanja?

- Moja primarna motivacija za pisanje ove knjige je bila želja da objasnim stranoj publici, jer je original napisan na engleskom, šta su osnovni ideološki politički stavovi bošnjačke nacije i šta čini bošnjačku "nacionalnu politiku" u sadašnjoj BiH. A to sam htio uraditi zato što sam kroz svoj istraživački rad često imao utisak da mnogi stranci ne razumiju neke osnovne stvari o bošnjačkom narodu i njihovoj perspektivi, pogotovo što se tiče značaja državnosti BiH, te historije njene državnosti. Dakle, ova knjiga je na neki način moj pokušaj političke edukacije međunarodne publike o toj temi, ali se nadam da ću domaćim izdanjem također generirati dodatnu debatu o ovima temama i u samoj BiH.

SUVERENA BiH JE TEMELJ OPSTANKA BOŠNJAKA

Vaša prva knjiga nosi naslov "Glad i Bijes – Kriza demokratije na Balkanu" i referiše se na vrijeme građanskog bunta u BiH 2014. godine. Gdje smo danas, deset godina kasnije. Šta se promijenilo, jesmo li nešto naučili?

- Nažalost, taj bunt nije imao kategorične posljedice po demokratske i političke okolnosti u BiH. Kažem nažalost jer sam bio jedan o tih koji se nadao će to biti jedan momenat rapidne demokratizacije i liberalizacije razmišljanja i očekivanja građana BiH. To se nije dogodilo ali ne može se reći da ti događaji nisu ostavili svoje tragove. Po prvi put u poslijeratnoj BiH političke elite su se stvarno uplašile od reakcija građana, od njihove mobilizacije. A strah elite od gubitka moći je jedna od osnovnih kriterija za stvarno demokratsko društvo. Jer, tako se stvara stvarna kultura odgovornosti među političkim liderima. Znaju da će, ako ne ostvare očekivanja građana, oni izgubiti moć ili kroz izborni proces ili kroz vanparlamentarnu mobilizaciju tih istih građana. Čitajući kroz redove mislim da to razumjevanje demokratije još uvijek animira i ovu moju drugu knjigu.

Zanimljiv je i sam naslov knjige, odnosno drugi dio naziva – "Nacija nakon genocida". Da li smatrate genocid ključnom historijskom tačkom odnosno prekretnicom koja definiše bošnjačku naciju?

- Da, mislim da agresija protiv Republike BiH i genocid nad bošnjačkim narodom tokom tog istog perioda apsolutno definišu modernu bošnjačku naciju i njeno razumijevanje svog odnosa prema susjednim državama ali, primarno, i svoj stav prema državnosti BiH. Jer u tom momentu postaje jasno, možda ne po prvi put ali na najznačajni način, da je suverena BiH temelj opstanka bošnjačkog naroda na ovom području. I da je ta ideja BiH kao drevne domovine Bošnjaka temelj njihovog identiteta, čak i mnogo više nego islamska vjera većine te populacije. Pogotovo nakon tragične radikalizacije većeg djela hrvatskog i srpskog stanovništa u BiH, tj. njihovog odbijanja sopstvenog bosanskog identiteta, Bošnjaci postaju jedina zajednica u BiH koja kategorično insistira na historičnosti države BiH, historičnosti njenih granica i svoje poticanje s tog prostora.

Dakle, bošnjačka nacionalna politika ne negira pravo i činjeničnu da su i Srbi i Hrvati također autohtone bosanske nacije. Ali ona također insistira da su to isto i Bošnjaci i da će BiH opstati uprkos tome što neki drugi narodi ne žele da budu primarno Bosanci i Hercegovci. Jer BiH nije slučajna država, ona je historijska činjenica, temelj bošnjačkog nacionalnog identiteta, i zbog toga bilo kakav pokušaj uništavanja ili cijepanja BiH je istovremeno pokušaj eksterminacije Bošnjaka.

BOŠNJAČKA NACIJA NIJE FORMIRANA SA ZAKAŠNJENJEM

Često ćemo čuti i u naučnim krugovima kako je nacionalno oblikovanje Bošnjaka (u regionalnim i evropskim prilikama) specifičan i historijski zakašnjeli proces. Slažete li se sa takvom ocjenom?

- Ne slažem se jer kao prvo takvi argumenti sugerišu da postoji jedan univerzalni šablon za formiranje nacija i nacionalnih identiteta što je apsurdno. To je jedan društveni i politički proces koji zavisi od historijskih okolonosti pa je tako u svakom slučaju zasebnom specifičan po lokalnom kontekstu. Dakle, način na koji su Njemci postali jedna nacija npr. nije isti kao što se to (nije) dogodilo u Belgiji, ili Indoneziji, ili Argentini itd. Bošnjaci nisu kasnili u tim procesima već su njihove političke elite tokom većeg dijela 19. i 20. stoljeća imale druge prioritete, koji su barem nakon 1878. godine uglavnom bili borba za goli opstanak.

Dakle, zaboravlja se u tim tezama o "zakašnjenu" formiranja bošnjačkog nacionalonog identita da je kroz taj cijeli period harala jedna agresivna kampanja sa strane Hrvatske i Srbije, pa i Austrougarske, da se spriječi "nacionalizacija" Bošnjaka. A ta kampanja je bila i politička i ideološka, ali i fizička, tj. podrazumijevala je valove nasilja nad bošnjačkim narodom, pogotovo od strane srpskih nacionalista.

U tom kontekstu često se govori o imperijalnoj prilagodbi Bošnjaka. Francuski historičar Xavier Bougarel eksplicitno tvrdi da su bošnjačke elite odgovor na historijske izazove uvijek tražile u zaštiti izvana. Pa, nije suvišno u tom kontekstu pomenuti i redovnu optužbu lidera Srba u BiH Milorada Dodika da su Bošnjaci "podanici stranaca". Da li je to historijski tačno?

- To nije tačno. Ono što se mora naglasiti jeste da nakon 1878. godine bošnjačka politička i intelektualna elita, pa samim time i bošnjački narod, se nalaze u jednoj veoma osjetljivoj poziciji. Iako su bili relativna većina u BiH, bili su apsolutna manjina u regionalnom i kontinentalnom smislu u jednom historijskom momentu gdje su "muslimani", ili narod koji je bio viđen kao "muslimani", bili aktivno potjerivan i polako je nestajao. Samo da se podsjetimo šta se događalo između Turske i Grčke 20-ih godina 20. stoljeća. Dakle, strategija, iako ona nije bila formalna, bošnjačke političke elite kroz cijeli taj period bila je da je važno da bošnjački narod preživi i opstane u BiH što je uvijek značilo veoma kompleksne kalkulacije.

Strategija je uvijek bila da se traži moderacija i dogovor. Vodili su jednu izuzetno kozervativnu politiku i to je ustvari ono što je definisalo nacionalnu politiku Bošnjaka tokom cijelog 20-og stoljeća, pa čak i za vrijeme rata i agresije na BiH. Samo da se podsjetimo da je predratna SDA aktivno zagovarala Jugoslaviju, jer je smatrala, odnosno imala je jedan realan stav, da će raspad Jugoslavije biti poguban za bošnjački narod i za BiH. Tek u onom momentu kada se apsolutno više nije mogao izbjeći rat, tada su su se bošnjački politički lideri fokusirali na nezavisnost i vojni otpor sve do kraja.

Dakle, to tumačenje Bougarela je, osim što je zlonamjerno, već i izuzetno ignorantno jer ne pridaje dovoljno pažnje stvarnoj materijalnoj i političkoj poziciji u kojoj su se nalazili Bošnjaci, njihova politička i intelektualna elita nakon 1878. godine.

REAKCIJE NA REZOLUCIJU O SREBRENICI POKAZUJU ZAŠTO JE ONA POTREBNA

Povremeno se, aktivnošću pojedinaca iz politike ili akademske zajednice, u fokus javnosti vrati dilema, ako je tako možemo nazvati, oko naziva - Bošnjaci ili Bosanci. Ne možemo zanemariti da ona zaista postoji kod određenih građana BiH. Kako vi gledate na tu dilemu?

Pokušaj da se od toga napravi politička debata ili političko pitanje je apsolutno pogrešno jer u ovom momentu najrelevantnije pitanje i za Bosance i Hercegovce i za Bošnjake jeste opstanak i odbrana države BiH, njenog suvereniteta i njenog teritorijalnog intergriteta i još uz to demokratizacija BiH. Dakle, da se riješimo ovog sektaškog ustavnog politčkog režima kakvog sada imamo i da krenemo stvarnim putem demokratizacije i liberalizacije. To je ključna debata u ovom momentu a taj neki pokušaj da se ispolitizira to pitanje Bošnjaci ili Bosanci mislim da je u najmanju ruku naivan, sa druge strane možda čak neka vrsta pokušaja da se opet ubaci neko zrno razdora između stvarnih bosanskohercegovačkih patriota pa bili oni "samo Bosanci" ili "Bošnjaci".

Uskoro će se, prema svemu sudeći, pred Generalnom skupštinom UN-a naći Rezolucija o Srebrenici. Koliko je takva rezolucija važna u trenutnim političkim i društvenim okolnostima?

Ona je objektivo simbolična stvar, ali simbolične stvari ipak mogu biti politički značajne. Naravno da ona neće sama po sebi promijeniti stavove među ljudima poput Milorada Dodika niti u državi Srbiji, ali za bošnjački narod i historijsko iskustvo bošnjačkog naroda tokom 90-ih godina, pa i u 19. i 20. stoljeću, mislim da je veoma važan događaj. Činjenica da je samo jedan simbolički projekat kao što je ova rezolucija opet izazvao bijes i haos i ratnohuškački riječnik, negiranje pa i glorifikaciju genocida od strane Dodika i Vučića, nam donekle govori zašto je takva rezolucija bila potrebna.

U kontekstu svakodnevne politike BiH, ona se nažalost zloupotrebljava za sistematske napade na državnost i politički integritet države BiH, ali to nije ništa novo.

NEOPHODNA JE BOŠNJAČKA NACIONALNA POLITIKA

Nedavno smo imali jedan, ja ću ga tako nazvati, pokušaj okupljanja Bošnjaka regiona. Kako ste vidjeli tu inicijativu i kako generalno gledate na takve projekte regionalnog okupljanja pripadnika iste nacije?

- Moram naglasiti da u principu nemam ništa protiv te ideje. Ima različitih organizacija koje nose nacionalni predznak. To je sasvim normalna demokratska manifestacija. Međutim, što se tiče ovog konkretnog pokušaja, bilo je malo apsurdno da najznačajniji politički faktori među bošnjačkim narodom i glasačima u BiH nisu bili pozvani sa strane gospodina Konakovića. To donekle sugeriše da on nije bio baš iskren u svojim namjerama.

Ono što je mnogo važnije jeste da dođe do neke vrste stvarne javne rasprave među građanima Bosne i Hercegovine koji jesu Bošnjaci u pogledu onoga što ja u ovoj knjizi nazivam bošnjačkom nacionalnom politikom. Mora se jasno identifikovati koji su to ideološki i politički principi koji su od egzistencijalnog značaja za bošnjački narod. Ne da bi svi Bošnjaci imali jedna te ista viđenja i da bi isto glasali. Ne, nego da bi jednostavno postojao jedan zajednički jezik, jedan zajednički politički program.

To je nešto što se mora razvijati kroz obrazovanje, kroz javne debate, kroz pisanje tekstova, pisanje knjiga, čitanje... kroz stvarnu političku edukaciju. To se ne rješava tokom jednog kongresa, konferencije ili simpozijuma, to je jedan dugoročni proces. Ukoliko bi se ovo što je gospodin Konaković pokušao da uradi ispostavilo kao iskreni pokušaj da kolektivno krenemo tim putem – odlično. Međutim, nažalost ne vidim dokaza da se u ovom kontekstu radilo o tome.

Treba li Bošnjacima cilj ili projekat za 21. stoljeće? Šta bi on trebao sadržavati ako žele u potpunosti ostvariti svoje nacionalne i državne interesi?

- Ja u ovoj knjizi sugerišem da je za bošnjački narod neophodna bošnjačka nacionalna politika i ističem nekoliko ključnih esencijalnih tačaka.

Prva je kategorična odbrana države BiH, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta jer bez BiH Bošnjaka neće biti. To je, da tako kažem, jedna vrsta biološkog imperativa za Bošnjake u BiH. BiH jeste jedina njihova domovina i mora opstati u njenim historijskim granicama kao što je stoljećima opstajala. Dakle, to je prva i najvažnija stvar.

Druga tačka jeste da mora doći do demokratizacije i liberalizacije ustavnog režima BiH. Ima tu različitih modaliteta i različitih primjera koje možemo pratiti. Ja iznosim neke svoje ideje na kraju knjige, ali ono što je najvažnije jeste da postoji stvarna želja, stvarna politička volja i sistematski rad na tim ciljevima.

Nije slučajno što je Evropska konvencija o ljudskim pravima iznad domaćeg zakonodavstva. I u tom Dejtonu je bilo dovoljno pameti među američkim arhitektima tog ustava pa su ostavili realan i kredibilan način da se izađe iz tog okvira koji je možda u tom momentu 1995. godine, tokom agresije i genocida, bio potreban da se završi rat, ali sigurno da nije dovoljna garancija za trajni opstanak BiH i trajni demokratski život u BiH.

Treća tačka jeste potreba da se artikuliše jedna jasna vizija suživota svih građana BiH a ona može biti ostvarena samo stvarnom demokratizacijom i liberalizacijom našeg ustavnog režima koju sam ranije spomenuo. Ta liberalna vizija, vizija jednakih prava za sve građane, je jedina koja dugoročno omogućuje opstanak slobodnih, mirnih i bogatih društava.

Ako stvarno želimo da kolektivno opstanemo kao, ovdje ću reći specifično Bosanci i Hercegovci, onda je jedini način da se to uradi kroz stvarnu demokratizaciju, a ne kroz, što bi prijatelji iz HDZ-a rekli, majorizaciju onog drugog naroda. Ne, baš naprotiv. Stvarni liberalni režim podrazumijeva potpuno jednaka prava za sve građane BiH. Samo ću vas napomenuti da taj koncept takozvanih konstituentnih naroda u BiH koji nam se nameće kao neki temeljni ustavni princip u BiH, nema definiciju ni u Ustavu BiH, niti u ustavima Federacije BiH i RS-a, niti u kantonalnim ustavima. On uopšte nema definiciju, nema pravno značenje. I, kao što su nam sve odluke Evropskog suda za ljudska prava do sada dokazale, pogotovo ova posljednja odluka "Kovačević" koja je najvažnija od svih, pojam tih konstituentnih naroda ne može da znači, kao što on u praksi nažalost znači, da neki narodi imaju veća, značajnija, magična, demokratska i politička prava koje drugi narodi i drugi građani nemaju.

Ako se stvarno brinete zbog te takozvane "majorizacije" ili da će biti nekog takozvanog "demografskog oportunizma", kao što je jedan zlonamjeran američki komentator nedavno napisao u svom izvještaju, ako se stvarno brinete o takvim stvarima, onda morate biti protivnik ovog sektaškog ustavnog režima koji sada postoji. Jer, on je ustvari taj koji generiše takve kalkulacije i koji dozvoljava i navodi ljude da razmišljaju na takav toksičan binarni način - mi ili oni, vi ili mi, taj perverzni fašistički jezik.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.