Milkica Milojević, novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke, po
struci politologinja, novinarstvom se bavi već 35 godina, od čega je bar 33
provela na terenu. Diplomirala je na FPN u Beogradu, 1987. Deklarirana je
feministkinja. Koautorica “Priručnika za odgovorno izvještavanje o
marginaliziranom društvenim grupama”. Od 2009. do 2016, bila je predsjednica
Udruženja “BH novinari”. Dobitnica novinarske nagrade Srđan Aleksić i nagrade
Parlamenta BiH i OSCE za doprinos rodnoj ravnopravnosti u BiH. U intervjuu za
Politicki.ba govori o novinarskim slobodama, pritiscima vlasti i drugim temama.
Na početku razgovora Milojević pravi paralelu između
novinarstva danas i novinarstva s kraja 80-ih kada se počela baviti ovom
profesijom.
“Od vremena kad sam počela da se bavim novinarstvom,
korjenito se promijenio i svijet u kojem živimo, i naše okruženje i naša
profesija. Ja sam u ovom poslu već 35 godina, kada sam počela da se
profesionalno bavim novinarstvom, živjela sam u socijalističkoj Jugoslaviji, u
jednopartijskom sistemu, tada je još postojao i Berlinski zid, i SSSR...”,
započinje Milojević razgovor za Politicki.ba.
Drugačije su bile okolnosti, ali i uslovi rada.
“Kucali smo tekstove na mehaničkim pisaćim mašinama, u
redakcijama se pušilo, a bogami i pio alkohol. Nije postojao Internet, ko god
je htio da se iole ozbiljno bavi novinarstvom imao je ispod stola gomile
papirne lične arhive, kopao je po starim novinama u bibliotekama, po službenim
glasnicima i dokumentima u javnim arhivima. Ništa gugl srč! Dakle, bio je to
sasvim drugačji svijet”, nastavlja Milojević.
U tom periodu, dodaje, krajem osamdesetih godina prošlog
vijeka, u Jugoslaviji je bilo „zlatno doba“ novinarstva: “jedan sistem je
odumirao, drugi još nije bio uspostavljen, slobode je bilo na pretek za one
koji su znali da je uzmu. Postojao je, istina, član 133. Kivičnog zakona, famozni
„verbalni delikt“, ali se rijetko primjenjivao i već je bio predmet otpora, čak
i sprdnje.”
Od tada su prošle decenije, ali biti novinarom u današnjim
okolnostima nije lakše. Naprotiv.
“Danas je mnogo teže baviti se novinarstvom, ne samo zbog pritisaka centara moći, nego i zbog pritiska poslodavaca da se proizvede što više tekstova, priča, medijskog sadržaja, sa što manje „troškova“, u svakom smislu. Prije skoro četiri decenije i novinarstvo je bilo ozbiljnije i novinare su svi ozbiljnije shvatali i više ih cijenili”, ocjenjuje Milojević.
Upitana kako takva atmosfera i pritisci utiču na mentalno
zdavlje novinara/ki Milojević odgovora da je to pitanje za profesionalce druge
vrste: psihologe, socijalne psihologe i psihijatre.
“Ono što je kao laik mogu primjetiti, jeste da smo svi mi, ne
samo novinari/ke, prilično obeznađeni. Od klimatskih promjena, do dešavanja u
svijetu i domaćih političkih i privrednih prilika, ništa nam ne nudi nadu da će
sutra biti bolje. Novinari/ke su u još goroj situaciji nego takozvani „obični
ljudi“, jer mi imamo više informacija koje ne slute na dobro. Konkretno, u
Republici Srpskoj atmosfera je, dodatno, još mračnija, jer klizimo u diktaturu.
Nasilje, pogotovo sistemsko nasilje, je sveprisutno i sve je teže boriti se
protiv nasilnika”, mišljenja je Milojević.
Najveća prijetnja slobodnom novinarstvu u Banjaluci, u
Republici Srpskoj je, mišljenja je naša sagovornica, vlast predvođena SNSD-om i Miloradom Dodikom,
uključujući i sa njima povezane tajkune.
“Sutra će to možda biti neka druga partija i vođa i njihovi
tajkuni. Nažalost, ne vjerujem da će se eventualnom promjenom vlasti u
Republici Srpskoj promijeniti model vladanja, zasnovan na sili i nepravdi. Za
takvo nešto potrebne su mnogo korjenitije promjene, a za sada ne vidim nosioce
takvih promjena.”
