Piše: Damir Rastoder
Prije bilo kakve analize, treba odmah reći da je to izbor između kuge i kolere. Ili, kao kad odgovarate na pitanje: šta je manji porok, kocka ili alkoholizam, na primjer. Da stvar još više pojednostavimo, kao da morate da birate između Čovića i Dodika. Bože me sačuvaj i poštedi takve dileme!
Ni izbor između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića nije ništa lakši. Za mjesec dana predstoji nam svojevrsni sraz u kojem će snage odmjeriti Trump za siromašne (Milanović) i razblažena verzija Aleksandra Vučića (Plenković). Neko će reći da je to problem prevashodno Hrvatske, a ne Bosne i Hercegovine. Tako bi trebalo da bude da su ovo normalna vremena i da imamo dobronamjerne susjede. A mi živimo u turbulentno ludom vaktu, sa susjedima koji se patološki međusobno mrze, ali se jedino slažu oko toga da Bosna ne treba da postoji, bar ne u ovakvom obliku.
Naravno, ne mislimo ovdje na Crnu Goru.
Demokratizacija Srbije i Hrvatske su objektivno ključ za stabilizaciju prilika u BiH, pa i čitavoj regiji.
Danas u Srbiji imamo neku vrstu konzervativne kontrarevolucije sa nacionalizmom kao dominantnom ideologijom, a u Hrvatskoj je na djelu sofisicirana kombinacija autoritarizma, nacionalizma i korupcionizma. Ruku na srce, između ova dva režima ne može se staviti znak jednakosti, jer je Srbija priča za sebe, nešto što nema pandana u čitavoj Evropi.
Hrvatska je, po stepenu građanskih i medijskih sloboda, vladavine prava i stepenu demokratizacije, Švicarska, u odnosu na Srbiju. Na predstojećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, sasvim sigurno, imat ćemo izjednačeno nadmetanje između političkog bloka koji će predvoditi Milanović i onog na cijem je čelu premijer Plenković.
U Srbiji se Vučić uglavnom takmiči sam sa sobom, jer alternativa postoji samo u tragovima.
Nažalost, ako je suditi po dosadašnjim stavovima Milanovića i Plenkovića glede BiH, nemamo se ničemu dobrom nadati.
Staviše, vrlo često su se međusobno sukobljavali po ovom pitanju, bildajući svoje patriotske mišiće i dokazujući ko se više i jače bori za interese Hrvata u BiH.
U jednom trenutku je Milanović uspio da tu temu drži visoko na ljestvici spoljnopolitičkih prioriteta. Da stvar bude još gora, čitav javni i politički prostor bio je zatrovan takvim diskursom prema zvaničnom Sarajevu.
I za vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka devedesetih godina, otpori Tuđmanovoj politici prema Bosni, u Zagrebu, bili su vidljiviji i jači, nego što se danas problematiziraju Milanovićevi i Plenkovićevi stavovi po istom pitanju.
Ne kažemo da drugačijih gledišta nema, ali su se očito izgubili u moru preovladavajućih i radikaliziranih mišljenja, koji su očito postali politički mainstream u Hrvatskoj.
Zašto onda postavljamo ovo pitanje iz naslova ako su stavovi i Milanovića i Plenkovića po ovom pitanju skoro pa identični?
Stvar je ipak u nijansama,ili sto bi Englezi rekli "đavo se krije u detaljima".
U politici rijetko kad imate priliku da birate između dobrog i lošeg rješenja, a još rjeđe između dva dobra. Obično je to izbor manjeg zla, odnosno da se opredjeljujete između lošeg i goreg.
