Mevludin efendija Hrnjić svjedok genocida u Srebrenici

Piše: Almasa Hadžić

Među najpotresnijim svjedočenjima preživjelih žtava genocida, koje u sklopu projekta „Život iza polja smrti“ realiziraju Memorijalni centar Srebrenica-Potočari i BIRN BiH, svakako je svjedočenje Mevludin ef. Hrnjića, trenutno imama u džematu Snježnica u Teočaku.  

Tada, dvadesetpetogodišnji  mladić, imam Čaršijske džamije u Srebrenici,  Mevludin-efendija je tri dana nakon što je u svojoj džamiji predvodio posljednju džumu,  u poznatoj „koloni smrti“ krenuo iz Srebrenice prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, u nadi da će izbjeći Mladićevim koljačima i ubicama da bi nakon 80 dana lutanja podrinjskim bespućima, što sam, što u grupama, uspio stići na područje Kalesije koju je kontrolirala Armija RBiH.

Razgovaramo samo nekoliko dana prije izlaska iz štampe njegove knjige „Svjedok srebreničkog genocida“.

Predratni san

Potresno je to svjedočenje ovog svršenika Gazi Husrev begove medrese, u kome opisuje svoj predratni san o imamskoj službi, život u rodnoj Kamenici kod Zvornika, ali i vrijeme kada je, samo godinu nakon završetka školovanja, svoju ahmediju morao zamjeniti puškom  i staviti se u odbranu svog bosanskog topraka.

Do u detalje priča o početku agresije i patnjama opkoljene Kamenice, o ubistvima  rođaka, prijatelja, komšija, o vremenu progona u Cersku i  Konjević polje početkom 1993. godine, o gladi, rastancima sa svojim roditeljima, braćom, tadašnjem probijanju po snijegu i mrazu prema Srebrenici, o teškoj srebreničkoj patnji do 11. jula 1995. godine, ali i o  osamdesetodnevnoj golgoti koju je prošao nakon tog datuma.

Dok razgovaramo djeluje nevjerovatno smirujuće.

Povremeno mu lice promjeni boju, ali u tonu glasa kojim nam svjedoči o 80 dana  putovanja od Srebrenice do Kalesije, koje je zauvijek obilježilo njegov život, o nečem što ni scenarij najstrašnijeg horora ne može predvidjeti, ne prepoznaje se  ni bijes ni mržnja, pa čak ni psihička neuravnoteženost.

Nazire se samo tuga za onim kojih nema.  

Održala ga je kaže, samo čvrsta vjera da je sve što se čovjeku dešava „Allahova odredba i iskušenje“.

„Bog mi je sačuvao pamet da sam, bez ozbira kroz šta sam prošao, zapamtio svaki svoj korak, svaki događaj, svaku smrt ljudi koji su ginuli u mojoj blizini, svaki napad, svaku bitku od samog početka agresije do njenog kraja.

Kamenica, Cerska, Konjević Polje, probijanje kroz neprijateljske obruče, glad, potucanja po tuđim šupama i podrumima u Srebrenici.

Valjda je Allahova volja bila da preživim i 12. april 1993. godine i granate koje su na igralištu ispred škole u Srebrenici ubile desetine mojih poznanika, prijatelja. Kao sad da je bilo, prilazi mi moj prijatelj Esad, pružamo jedan drugm ruku i kako pustismo ruke, udari granata i raznese Esada.  

Mene i još jednog druga detonacija baci na drugu stranu.

Božije davanje da preživim“

Rastanak od majke

Dok razgovaramo ne preskače ni jedan detalj. Mirno, priča o rastanku s majkom u Potočarima u julu 1995. godine. Imao je, kaže, ruksak koji mu je otac prethodno skrojio od šatorskog krila i u ruksaku malo soka u prahu, soli, neku konzervu, malo hljeba.

Dopratio majku i halalio se sa njom, a onda sa još trojicom braće, krenuo prema Šušnjarima odakle je kolona od petnaestak hiljada muškaraca pošla na put kojim mnogi nikad nisu stigli na toliko željeni cilj.

„U jakni mi dva Kur'ana onog manjeg formata, kupio ih u Sarajevu 1986. godine.

Putujemo noću i stižemo iznad Kravice 12. jula ujutro. 

Čitav dan sjedimo u šumi, čekamo noć. Ja sa braćom Ibrahimom i Salkom, a brat Adil je negdje bio zastao.

Stižu ljudi a s njima i priče o stradanju. 

Uvečer krećemo i kod čuvene Bukve zasu nas artiljerija.

Ljudi raskomadani, neki izdišu, neki plaču. Ja proučim šehadet i čekam da poginem. U tom strahu, općoj pometnji i ne vidim da ležim na bratu Ibrahimu. Svako doziva svoga, ali se čuju samo jauci...“

Priča da je s bratom Ibrahimom ubrzo “krenuo brdom“ ne znajući gdje idu. Mnogi haluciniraju. Mnogi, na poziv četnika, žele da se predaju. I on se odlučuje na predaju.

„Mislim da smo bili negdje oko Mravinjaca. Uzimam ona svoja dva Kur'ana i kaiš od pantalona kupljen u Istanbulu prije rata i sakrivam ih u paprat, a onda nas nekoliko krenusmo da se predamo. Kako idemo u meni nešto progovori „ne smiješ se predati, znaju oni da si ti  hodža“ i krenem bježati nazad.

Kasnije se vratim, prebirem paprat gdje sam ostavio Kur'ane i nađoh ih.