Još jedan fenomen ovih fenomena(lnih) političara zaslužuje našu pažnju – fenomen tzv. drugih ili narednih izbora. Ozbiljni analitičari su ga odavno prepoznali kod Orbana, vidljiv je kod Vučića, a sada je postao obrazac i kod najvišeg lidera unutar Trojke. Naredni izbori postaju mnogo važniji od onih već osvojenih.
Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Bliži se 6. oktobar, "dan odluke" – navodno! Svake dvije godine u oktobru, i to već skoro tri decenije. (Pred)izborna kampanja je u punom jeku, ali ako je suditi po viđenom , nema tu ništa što već „nije viđeno“. Neki će reci da ima puno novih lica na političkoj pozornici – možda, ali njihovi osmijesi sa dobro plaćenih bilborda i bandera sami po sebi neće ništa promijeniti.
Umjesto ozbiljne rasprave o lokalnim pitanjima od suštinskog značaja, predizborna scena odavno je platforma za trećerazredne političare amatere, koji se gube u vlastitoj nemogućnosti da ponude valjane ocjene trenutnog stanja i problema na lokalnom nivou ili daju konkretne prijedloge za unapređenje. Umjesto konstruktivnih debata, politički diskurs sve više odražava teme koje ne korespondiraju s interesima lokalnih zajednica. Primjera radi, u nekim opštinama manjeg entiteta naglasak kampanje stavlja se na etnonacionalnu dimenziju, čak i u sredinama koje su gotovo u potpunosti etnički homogene. Neko bi rekao, takmiče se ko je veći Srbin u opštini. Zapravo, kad nema stvarnog protivnika, nacionalizam postaje sam sebi neprijatelj – počinje da jede sam sebe.
S druge strane, u većem entitetu, Naša stranka i SDP odlučile su da u Općini Centar izađu na izbore kao BH Blok. Valjda to tako treba da bude. Stratezi ove dvije političke partije „dobro“ su to prepoznali – možda je rješenje bliže nego što mi (obični smrtnici) mislimo. Općina Centar, kako stvari stoje, postaje bojno polje za sudbinu cijele države. Tu, baš u srcu grada, između dva tržna centra, kojeg semafora i kružnog toka u tragovima, rješava se pitanje državnog suvereniteta i sudbina čitave države. Opet, iako na prvu djeluje malo čudno, ipak ništa novo. Ove dvije stranke se, zapravo, već duže vrijeme na političkoj sceni upravo tako i ponašaju – kao BH „lokalni“ blok.
Na TV debatama dominiraju pokušaji političkog nadmudrivanja, a ponegdje se stidljivo provuče pokoji projekat. Populistički, naravno. Predizborni stranački skupovi više liče na navijačke arene, ispunjene ličnim hvalospjevima i blaćenjem protivnika. I dok se obećanja multipliciraju i retorika postaje sve bučnija, stvarni rezultati ostaju negdje u dimu tih praznih riječi. Rijetki su oni koji nude konkretne rezultate ili jasnu viziju razvoja svojih zajednica, ili da barem pokušaju prevazići trenutne probleme. Ovakva situacija ukazuje na ozbiljan suficit, pardon, deficit odgovornog političkog diskursa i svjesno zanemarivanje stvarnih potreba građana. Tek poneki načelnici, koji su se ranije istakli svojim rezultatima, uspijevaju skrenuti pažnju na suštinska pitanja, dok se ostatak političke estrade gubi u impotentnim i trivijalnim raspravama. U toj atmosferi, stvarna pitanja i razlozi zbog kojih se održavaju lokalni izbori ostaju u drugom planu, ugušeni bukom jeftine političke retorike.
Teško da se ovdje ima s kim kahva popiti!
I to nije sve.
Još jedan fenomen ovih fenomena(lnih) političara zaslužuje našu pažnju – fenomen tzv. drugih ili narednih izbora. Ozbiljni analitičari su ga odavno prepoznali kod Orbana, vidljiv je kod Vučića, a sada je postao obrazac i kod najvišeg lidera unutar Trojke. Naredni izbori postaju mnogo važniji od onih već osvojenih. Na taj način, izborna kampanja nikada ne prestaje, traje u neprekidnom kontinuitetu. U tom političkom buvljaku nastaje novi nadrealni fenomen odnosa: vlada kritikuje opoziciju više nego što opozicija kritikuje vladu. Štaviše, odnos „vlada-opozicija“ sve manje se temelji na principima zdravog političkog rivalstva – onog pravog fair playa. U sve većem broju primjera, politički subjekti počinju jedni druge doživljavati kao neprijatelje, a ne kao protivnike. Ova dinamika se širi i među simpatizerima određenih stranaka.
Tradicionalno, politika bi trebala biti izazov političkim protivnicima unutar granica političke kulture koju prihvata demokratsko društvo. Demokratija može opstati samo ako politički protivnici prihvataju jedni druge kao takve, tj. kao rivale, a ne kao neprijatelje. No, teško je zamisliti da se ova današnja politička zadruga može prilagoditi tom standardu.
Na kraju, zajednička poruka građanima, koja se provlači kroz stranačke skupove i TV debate većine političkih subjekata, mogla bi se slikovito sažeti u duhu svojevremene nadrealne reklame za fabriku duhana: "Ne možete vi popušiti koliko mi možemo namotati."
