"I danas mi je pred očima blijedo lice jednog dvanaestogodišnjaka koji sa suzama u očima progovara 'gladan sam'".
Piše: Almasa Hadžić
Adis Lizde, ratni zatočenik logora Gabela, postom na svom Facebook profilu prisjetio se decembra 1993. godine i izmještanja logoraša iz Gabele i njihovog dolaska u logor Heliodrom u Mostaru.
Logoraš Adis, porijeklom je iz Dubrava kod Čapljine i sa svojim starijim bratom Mustafom uhapšen je 18. jula 1993. godine u blizini Metkovića, nakon čega su oba odvedeni u logor Gabela u kome su ostali 155 dana.
Zlostavljanja, posebno izgladnjivanja, bila su lična karta ovog logora.
"I danas mi je pred očima blijedo lice jednog dvanaestogodišnjaka koji sa suzama u očima progovara 'gladan sam'", prisjetio se svojevremeno Adis u razgovoru sa autorom ovog teksta.
Kako je Adis Lizde, u decembru 1993. godine, nakon izlaska iz Gabele, doživio dolazak u logor Heliodrom, a nadao se da će otputovati u Dansku, opisao je u postu na svom Facebook- profilu prije osam godina, kojega je ponovo objavio u znak podrške obilježavanju godišnjice zatvaranja logora Heliodrom.
"15. 12. 1993.
Redar unutar logora Gabela Fadil "Vokrri", uz napomenu da se spakujemo i izađemo van, pročita imena nas 45.
Spisak nelogičan. Ja i brat jedini od sve braće se ne razdvojismo, drugi jedan tamo - jedan 'vamo. Na spisku vojnika Armije BiH, HVO-a, HOS-a, miješanih brakova, cinkaroša, podobnih i nepodobnih, još nam je samo falio jedini poznati peder u regiji, Ramiz(a) Sinanović pa da nas bude, doslovno, svake vrste.
Odredište - Heliodrom!
Kakav crni Heliodrom? Za par dana trebamo organizirano za Dansku? Nek' nisi rahat, koliko se to moglo i biti u logoru!
Smjestiše nas u učionice bivše vazduhoplovne škole, za koju sam 1988-e konkurisao. Sreća moja pa me ne primiše.
Zloglasni Ante Buhovac u svakoj učionici postavi "redara" da mu ovaj prilikom svake posjete raportira stanje: broj na radu, broj u stacionaru, broj nazočnih itd.
U učionici pored nas bila je grupa pristigla iz Gabele, ali koja će ostati do marta iduće godine. U njoj je redar bio Patak iz Stoca.
Sutri dan uleti Ante kod njih u učionicu i Patak pođe da raportira, a Ante njemu - šamar. Patak njemu krehnu Boga (tobe Ja Rabbi), a Ante se umiri i reče Patku da izađe.
Mi osluškujemo, kontamo - gotov je, a Ante, sav sjeban, drhtavim glasom nudi Patku Marlboro da zapali!
Patak blefirao, a ovaj pomislio da ima dobru zaleđinu pa se usuđuje, svašta! Sutri dan se ispravila greška i prozvani smo ponovo sa stvarima van, na igralište.
Sa gornjeg sprata nas dozivaju zatvorene žene, šalju nam poljupce, žele nam sretan put i viču: "Pobjeda je naša", a mene neka jeza hvata i nevjerica uz ono obavezno: Što žene?
Iako samo 40-ak sati provedoh, za moj pojam je to puno duže trajalo. Dobro je da se obilježava godišnjica raspuštanja logora. Ne dao Bog više nikome", stoji u Adisovom postu.
Adis Lizde o mučenju kome je skupa sa bratom bio izložen za vrijeme boravka u logoru Gabela, rijetko govori, ali kad govori radi to iz samo jedne želje – da oni koji čuju upamte.
Često smo ga sretali u Haškom tribunalu gdje "maksus dolazi" da prisustvovuje izricanju presuda ratnim zločincima.
Nije propustio priliku da prisustvuje izricanju presude osuđenim za udruženi zločinački poduhvat kada je na dugotrajnu zatvorsku kaznu ispratio Jadranka Prlića i grupu "arhitekata" hercegovačkih logora, pa i onog u kojem je on boravio.
Prilikom izricanja presude ratnom zločincu Ratku Mladiću, autoru ovog teksta ispričao je da je kao srednjoškolac maštao da upiše žurnalistiku u Sarajevu.
Logor je stao na put njegovoj mašti, ali nije ubio njegov duh.
I sjećanje.
