Šest godina kasnije sa iste galerije pratimo izricanje prvostepene presude kojom je zločinac osuđen na doživotnu robiju. Njegovo lice i dalje nema srama, a ni kajanja. On je, ipak, samo zločinac.
Piše: Almasa Hadžić
Velika haška sudnica.
Traje kontraispitivanje svjedokinje Tužilaštva Fatime Zaimović, bivše „glavne
medicinske sestre na Odjeljenju dječije hirurgije Bolnice Koševo“ kako je u
sudnici predstavljena, u procesu protiv
ratnog zločinca Radovana Karadžića.
Starija gospođa,
dostojanstvenog držanja, ne da se zbuniti. Odgovara na pitanja kojim zločinac pokušava
da opovrgne svoju ulogu u ubijanju Sarajlija tokom opsade kada je ubijeno 1.601
sarajevsko dijete.
Samo povremeno
zadrhti joj glas. On je provocira nesuvislim primjedbama. Stiče se utisak da
joj se gadi svaka njegova riječ, ali ne odustaje.
Lično ga je, kaže,
poznavala prije agresije.
Među novinarima mukla
tišina. Očekivale su se njegove provokacije, laži, ali ne baš toliko
bezobrazluka.
Predsjedavajući Sudskog
vijeća O Gon Kwon ga upozorava:
„Gospodine Karadžiću,
molim vas da postavljate pitanja koja imaju smisao, a ne da pričate priču“.
On i dalje pokušava skrenuti
pažnju sa činjenica koje je Zaimović iznijela tokom svjedočenja.
A svjedočila je o djeci
koja nisu stigla živa na odjeljenje na kojem je radila, o djeci koju su
Karadžićevi kasapi ostavljali bez dijelova tijela dok su žurila u školu, igrali
se klikera pred zgradama u kojim stanuju, djeci čija je nada da će preživjeti
pucnje s brda oko Sarajeva, umirala tek što su stigli na hirurški sto, o bolu
roditelja dok im ljekari saopćavaju da su njihovi sinovi i kćeri „izgubili
bitku“...
Zločinca to, vidimo, ni
na sekundu nije dotaklo. Osjeća to i svjedokinja Fatima.
Iako sve vrijeme
pokušava ostati mirna, odjednom iz nje „vrisnu“ prezir s dotad neizgovorenim
pitanjem „pa kakav ste to Vi čovjek“.
„Vi,
to što, gospodine Karadžiću govorite, vi treba da se sramite. Kad uporedite nas
u Sarajevu koje ste neprekidno udarali i vaše ljude koji su klali, ubijali
žene, djecu, istjerivali siromašne starce iz stanova, možete li vi uopće da
razmišljate o tome.
Možete li vi da
spavate, čovječe. Ja vas sad gledam, evo okrenula sam se prema vama, pogledajte
me... Možete li uopće zaspati kad vidite ne samo bošnjačku već i srpsku i
hrvatsku majku koja je izgubila svoje dijete?
Možete li?
Govori vam to majka koja
ne zna šta je oružje, šta je rat, ali zna šta je ubijanje... To što govorite je
laž, čista laž, to je dio vaše propagande...“
A govorio je i to, da su granate i snajperski meci kojim je s
brda zasipano Sarajevo i kojim je ubijeno onih 1.601 sarajevsko dijete, djelo „muslimanske vojske“.
Sudija O Gon Kwon
označi kraj rasprave.
Novinari napuštaju
galeriju sudnice. Niko ni riječi da prozbori. Očigledno svjesni da zločinac nema srama, da je ubijanje
građana Sarajeva za njega bio „legitiman cilj“.
Šest godina kasnije
sa iste galerije pratimo izricanje prvostepene presude kojom je zločinac osuđen
na doživotnu robiju.
Njegovo lice i dalje
nema srama, a ni kajanja. On je, ipak, samo zločinac.
