Povratak Bošnjaka u selo Jusiće, godinu dana nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, pratili su svi svjetski mediji.
Piše: Almasa Hadžić
Foto: A. Bajrić - Blicko
Ovih dana, navršilo se tačno 25
godina od povratka Bošnjaka u selo Jusiće na prostoru zvorničke općine.
Jusići su bili simbol odlučnosti
Bošnjaka da se vrate u mjesta iz kojih su četiri godine ranije protjerani, a u
kojima ništa više nije ličilo na život koji su nekad imali jer su im članovi
porodica poubijani, kuće porušene, zapaljene, imovina pokradena...
I sad mi slika pred očima
povratničke kolone koja je krenula preko tada zamišljene entitetske linije na
kojoj je vrebao srpski metak jednako kao i četiri godine ranije kad su ih
izgonili, hapsili, zatvarali, ubijali...
Uzak seoski put, kiša, blato...
Na čelu kolone legendarni Bracika,
Husein, Nekir, Žućo, Murge.
Za njima nekoliko traktora, a na
traktorima burad sa vodom, spužve za spavanje, kutije pune raznih konzervi, makarona
trebovanih dan ranije u Merhametovom magacinu.
Za traktorima, uglavnom žene i po
neki starac. Jedan djed, iako se teško kreće, u rukama nosi bakrenu tavu za
pečenje pekmeza
Čuvena Muška na glavi
prečetvorostručila peškir i na njega naslonila šporet. Za njom nekoliko desetina žena sa
zavežljajima u kojim su malo hrane, po neka natučena šerpa, čaša, deka i
obavezna spužva za spavanje.
Ukrajinski vojnik iz sastava
jedinice IFOR-a prilazi Muški i uz pomoć prevodioca kaže joj da ne može
naprijed. Ona ga gleda, pa mu na odrešitom bosanskom veli „nisam te ništa pitala“
i zakorači putem prema selu.
Ukrajinac stade pred nju, polako se
dohvati za oružje, a ona, neviđenom snagom skide šporet s glave i zamahnu put
Ukrajinca.
Da, dobro ste pročitali: Muška je
put Ukrajinca zamahnula šporetom, baš ko da je u ruci držala običnu motku, a ne
strvinu od šporeta s koga odjednom popadaše ploče, ispade „lugara“..
Usput mu pomenu „mater stranjsku“,
podiže šporet s puta i - prođe.
Ukrajinac je za dlaku sačuvao živu
glavu.
Srpska policija je danima poslije,
hapšenjima, fizičkim napadima prosutim bojnim otrovima..., pokušavala Jusićane
istjerati iz njihovog sela, ali im to nije pošlo za rukom.
Odluka da ostanu bila je jača od
svih pendreka tadašnjeg srpskog ministra policije Dragana Kijca i njegovih
zvorničkih pomagača koji u to vrijeme nisu ni slutili da su oni koji su se
vratili upamtili lica svih njihovih zločinaca koji su 1992. godine pobili 47
mještana ovoga sela.
Povratak Bošnjaka u selo Jusiće,
godinu dana nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, pratili su svi svjetski
mediji.
Bracika je u to vrijeme bio zvjezda
CNN-a, BBC-a, njegova i Nekirova fotografija našla se na naslovnicama
najpoznatijih svjetski printanih medija.
Možda bih i propustila 25.
godišnjicu povratka u Jusiće, da fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko ovih dana u
svojoj arhivi nije pronašao „dokaz“ o stanju sela Jusiće iz 1996. godinje, tačnije
fotografije koje je napravio tri dana prije zvaničnog povratka njegovih
mještana.
Skupa s nas nekoliko „lokalaca“,
zaraslim seoskim stazama iza srpskih policijskih straža, pod budnim okom Fadila
Banjanovića Bracike u Jusiće je, tada, ušao i čuveni novinar, dobitnik Pulizerove
nagrade, Roy Gutman, sa svojim fotoreporterom Andrejom.
Do entitetske linije smo došli
vozilima, a onda, pješke zaraslim seoskim stazama.
Jedna od staza kojom smo prolazili
bila je „prostrta“ jabukama, šljivama, orasima, sa ostruga su visili grozdovi
uzrelog grožđa koje, očigledno četiri godine nije imao ko ni brati ni sakupljati.
„Novinar“ kako je Bracika
oslovljavao Roya, stalno je zapisivao ono čemu je svjedočio. Iako pod oprezom,
izašli smo na vrh sela kako bi „novinar“ bacio pogled na Drinu, da bi se samo
nekoliko dana kasnije, na stranicama njegovog Newsday pojavila priča o
Jusićima.
Tako je to bilo prije 25 godina.
Danas, Jusići su selo – čaršija u
kome se samo rijetki sjećaju septembra 1996. godine.
