28 godina pozivaju Tužilaštvo BiH da otvori istragu i kazni zločince. 28 godina odgovora nema. A zločinci, komšije, uživaju u slobodni.
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić
Blicko
Punih 28 godina ubice i
silovatelji iz zloglasnog logora Liplje kod Zvornika nalaze se na slobodi.
Ne samo da nisu
procesuirani, već ni jedan od njih, kao ni od preživjelih svjedoka do sada nije
pozvan od strane pravosuđa BiH da da izjavu o tome šta se u logoru
događalo u maju 1992. godine.
Prema dostupnim
informacijama, u logoru Liplje, tačnije u čuvenoj Đuzinoj kući, u maju
1992. godine bilo je zatočeno više od 400 mještana ovoga sela, među kojima
jedan broj muškaraca, a najviše žena, djevojka, djece, starica.
Ubijeno 12 žena
U danu oslobađanja
logora 2.juna 1992. godine, zločinci su iza sebe ostavili 27 žrtava među
kojima je bilo 12 žena i 15 muškaraca.
Prizor koji su zatekli
nakon što su ušli u logor, priča za politicki.ba Muharem Sinanović, poznatiji
kao hadžija Šiško, koji je, inače, bio jedan od njegovih oslobodilaca, bio je
stravičan.
U jednoj od kuća u kojoj
su vršena silovanja, a koja se nalazi neposredno pored Đuzine kuće, na
ležaju je zatekao golu djevojčicu. U prvi mah pomislio je da djevojčica spava,
pokrio je dekom, da bi kasnije shvatio da je djevojčica mrtva.
Tajne o mučenju, zlostavljanju,
izgladnjivanju, ponižavanju... koje i danas čuva Đuzina, prilično
devastirana kuća, zasigurno nikad neće biti do kraja rasvjetljene.
Krivca za to preživjele
žrtve vide u Tužilaštvu BiH.
Đuza Salihović, što od
tuge što od posljedica mučenja koje je tokom zarobljeništva preživjela, umrla
je neposredno nakon dolaska mira. Umrle su i mnoge druge žene, neke su se
iselile van BiH, neke su u teškom psihičkom stanju.
No, Đuzina snaha Šerifa
Salihović, koja je skupa sa svojom svekrvom preživjela zarobljeništvo, obećala
je, kaže, sebi da neće šutjeti i jedna je od rijetkih koja svojim javnim
svjedočenjem čini sve da istina o ovom zločinu ode u svijet.
„Imala sam 27 godina kad
sam skupa sa svojom svekrvom zarobljena u vlastitoj kući.Gledala sam kad su ljude
klali, rezali im prste, ruke, silovali i staro i mlado, pljačkal, ubijalii. Iz
kuće moje svekrve, koja je bila veoma bogata odnijeli su nekoliko
kilograma zlata, novac. U našoj kući je bilo ukupno 420 zarobljenih
osoba.
Četnici, zločinci, kažu
nam neće od vas muslimana uho ostati. Moja svekrva je tada imala 67 godina,
bila ugledna i poštovana hadži-hanuma koja je mnogo godina prije agresije
obavila hadž..
Možete li zamisliti kako
je bilo takvoj pobožnoj ženi, kad su je, skupa samnom i još nekoliko komšija
i komšinica natjerali da gola hoda putem ispred kuće, a pored puta četnici se
smiju, dobacuju.
Duša nam se raspadala od
sramote i poniženja, ali ne možeš ništa da učiniš.
Šta su sve radili
od mene ne dao vam Bog da to doživite“, priča Šerifa, koja je nakon
agresije, i pored svega što je preživjela uspjela izgraditi svoj život.
Silovano 11 djevojčica
U logoru Liplje, prema
nezvaničnim informacijama, silovano je 11 maloljetnica i niko ne zna koliko
starijih djevojaka, žena, pa i starica.
Mnoge su pretrpjele ne
samo psihičke, već i teške fizičke ozljede.
U danu kada je logor
oslobođen, mnoge od žena i djevojaka nisu mogle hodati od posljedica udaraca i
trauma koje su u sebi nosile.
„Još se sjećam tužnih
i uplašenih lica djevojčuraka od 15, 16, 17 godina u trenutcima kad ih zločinci
odvode da ih siluju. Pa dovedu njihove očeve da gledaju kako im siluju kćerke.
I onda mi kažu neki:
zašto Šerifa pričaš? Hoću da pričam, hoću da se zna, hoću da se tužioci i
sudije ove države stide svog nerada jer nas niko nikada nije zovnuo da u
institucijama govorimo kakav se zločin u Liplju dogodio.
A zločin su činile naše
komšije koje i danas prolaze autima pored naših kuća. Želim da ova moja,
odnosno kuća moga svekra i svekrve, bude pretvorena u muzej, da svijet dolazi i
gleda mjesto u kome su mučeni ljudi samo zato što su muslimani“, poručuje
Šerifa Salihović.
U jednoj od ispovjesti
datih istraživačima lokalne Komisije za istraživanje ratnih zločina, neposredno
nakon oslobađanja logora osamnaestogodišnja A. A. je ispričala je da su
je u improviziranoj javnoj kući, tokom pet noći silovali po trojica srpskih
vojnika.
Dvadesetogodišnja J. F.
koju su, također silovali svakog dana boravka u logoru, svjedočila i ubistvu
svog oca.
„Ocu su prvo odrezali
uši a zatim su mu prerezali grlo. Onda su njegovo krvavo tijelo, jednostavno,
izbacili iz kuće.
Nisam se smjela
pomjeriti. Suze teku za babom, a ne smijem ništa da kažem.
Bilo mi je dopušeteno da
ostanem u kući svojih roditelja, ali su svake noći dolazili po mene i odvodili
me u javnu kuću.
Poslije svega, užasno se
stidim. Ne znam kako da gledam u oči svoje komšije, rodbinu ...“, kazala je,
između ostalog, u svojoj ispovjesti J. F.
Zadavljena kćerka
Pedesetogodišnja H.F.
ispričala je da joj je u logoru, nakon što su je silovali, zadavljena njena
sedamnaestogodišnja kćerka.
Kada su ušli u kuću
našli su je na jednom ležaju, s rukama na vratu na kome su se vidjeli tragovi
davljenja.
Inače, desetine
ispovjesti zarobljenih muškaraca, žena i djevojaka koji su pretrpjeli torture
logora Liplje, svjedoče o monstruoznosti iživljavanja silovatelja nad njima,
njihovim životinjskim nagonima u ponašanju, premlaćivanju logoraša, poniženjima,
mržnji koju su demonstrirali prema njima kao muslimanima.
Jedna od djevojaka, po
imenima je nabrojala silovatelje koji su, uglavnom, dolazili iz susjednih
srpskih sela od kojih su neki, čak, bili njihovi školski drugovi, prijatelji i
kolege njihovih očeva.
„Naši prvi silovatelji
bili su naše komšije. To su bili Vojo, Petko, Đuro, Svetko, Mijat, Sredoje
zv.Sredo iz Kulića, Predrag i Nenad zvani Nešo iz Jeremića, Ljubinko, Ilija, Zoran,
Dušan, Slavko iz Gligora, muzičari Ljubiša i Dragiša koji i danas žive u Borini
kod Banje Koviljače, a koji su prije agresije svirali po našim svadbama. Zatim
Vojin zvani „Kuja“, Zoran koga smo zvali „Crni“.
Imamo spisak tih svih
ljudi i još se nadamo da će se naći neki tužilac ili sudija da ih ispita i
privede pravdi“, stoji u pisanim izjavama koje su žrtve dale istražiteljima.
Inače, još se
prepričavaju događaji vezani za oslobađanje logora u Liplju početkom juna
1992.godine.
Bjekstvo iz logora
Riječ je o prvom i
jedinom logoru kojeg su, zahvaljujući neviđenom herojstvu i hrabrosti
petnaestogodišnje djevojčice koja je uspjela pobjeći iz logora, oslobodili
bosanski branioci.
„Znali smo da su četnici
zarobili mještane Liplja, ali nismo znali šta se sve tamo događa. Jedan
dan, sva izbezumljena do nas je stigla mlada djevojka, tačnije djevojčica, po
imenu Hasreta, koja je dan ranije pobjegla iz logora.
Ispričala nam je da je
jedna od kuća u vlasništvu mještana pretvorena u javnu kuću i da se u njoj vrši
masovno silovanje žena, djevojaka, djevojčica, da muškarce, isto tako, muče i
ubijaju.
Hasreta nam je, nakon
što se pribrala, ispričala i detalje gdje se tokom dana i noći nalaze
zlostavljači, njihovi čuvari...
Odmah smo se
organizirali i naredni dan, rano ujutro, krenuli u oslobađanje logora.
Prizor je bio užasan.
Potok krvi tekao je putem ispred Đuzine kuće gdje su četnici već bili
poubijali grupu zarobljenika.
Ko su bile ubice i
zlostavljači sve se zna, čak smo našli spisak s njihovim imenima
namjenjen za podjelu mjesečnih plaća“, prisjeća se ovih događaja Muharem
Sinanović.
O zločinu u logoru u Liplju pisao i Roy Gutman u svojoj knjizi "Svjedok genocida" za koju je dobio Pulicerovu nagradu.
Sjećanje na oslobađanje
logora u Liplju svake godine 2.juna okupi mnoge njegove žrtve kao i
članove njihovih porodica.
Sa svakog tog okupljanja
redovno se čuje poziv Tužilaštvu BiH da, napokon, krene istraga
protiv onih koji su izvršili teške zločine u ovom logoru, a od kojih neki još
žive na području Zvornika.
Do danas, odgovor
Tužilaštva ni na jedan njihov poziv nije stigao.
