Razgovarala: Almasa Hadžić
Doktor historijskih nauka i naučni saradnik za modernu historiju u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, Jasmin Medić, imao je 6 godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Jedan je iz grupe mladih, izuzetno obrazovanih i posvećenih naučnika istraživača novije historije Bosne i Hercegovine, posebno ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima devedesetih godina.
Do sada je objavio jednu knjigu, autor je 14 radova iz oblasti genocida, zločina protiv čovječnosti i viktimologije, a koautor je priručnika za predmet historija za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo.
U intervjuu za Politicki.ba ne krije da je agresija na BiH udarila pečat na njegovu biografiju i da ga je sve ono što su i on, i njegova porodica, kao i njegovi sunarodnjaci iz Kozarca, Prijedora, ali i širom Bosne i Hercegovine, doživjeli devedesetih godina i poslije, opredjelilo da se najozbiljnije posveti istraživanju novije historije Bosne i Hercegovine, obilježene teškim ratnim zločinima nad Bošnjacima.
Uništen dječački san
"Imao sam nepunih šest godina i trebao krenuti na predškolsku nastavu u svom rodnom Kozarcu. Međutim, početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i napad na Kozarac spriječio je moj toliko željeni polazak u školu.
Nakon napada na Kozarac 24. maja 1992. godine moja porodica, kao i dobar dio Kozarčana izbjegli smo na planinu Kozaru, a nakon pada Kozarca, prognani smo u Prijedor. Poslije smo sa hiljadama drugih prijedorskih i kozaračkih Bošnjaka prognani u Maglaj.
Ovdje govorim o majci, sestri i meni, dok su muški članovi naših porodica, pa i moj otac već bili odvedeni i zatočeni u prijedorske logore, da bi smo početkom septembra, nakon svih progona, majka, sestra i ja uspjeli doći do Njemačke. Tamo smo saznali da je znatan broj zatočenika logora Trnopolje izveden iz kolone koja se kretala prema Travniku i da su ubijeni na nama tada nepoznatoj lokaciji, na planini Vlašić. Kasnije smo od komšija saznali da su u toj koloni bili moj otac i tetak i da su oba, sa oko 200 drugih zatočenika ubijeni na Korićanskim stijenama.
Svi muški članovi moje uže i šire porodice iz Kozarca i Prijedora su bili zatočenici prijedorskih logora. Jedan broj njih se uspio spasiti, ali je najveći broj ubijen. Pored oca i dva tetka, ubijeno je još njih oko 30", kaže na početku intervjua za Politicki.ba historičar dr. Jasmin Medić.
Jesu li ratni zločini počinjeni, kako nad članovima Vaše porodice, tako i nad Bošnjacima širom BiH, donekle opredjelili Vaš profesionalni izbor koji Vas je, kao historičara, usmjerio na istraživanje ratnih zločina?
- Apsolutno da. Ne krijem to, bez obzira šta će neki kvazinaučnici, poluintelektualci ili neki zlobnici reći da zbog toga ne mogu biti objektivan. Njima njihova "nauka" i "objektivnost", a meni moja koja vjeruje samo u činjenice.
Tačno je da me je motivirala i potraga za mojim ocem, a onda i interes prema onome šta je počinjeno u Kozarcu i, uopće, na prijedorskoj općini.
Potom me je, svakako zainteresiralo i sve ono što je počinjeno u cijeloj državi.
Slike iz prijedorskih logora su obišle svijet 1992. godine i emisije o tome su, recimo, u Njemačkoj bile vrlo česte.
Onda se desio slučaj "Duško Tadić" – prvo suđenje u Haškom tribunalu. Tadić je Kozarčanin i osuđen je za monstruozna ubistva nad svojim prijateljima, komšijama.
Je li i to bio motiv da svoju akademsku karijeru posvetite istraživanje ratnih zločina, ali i karakteru zločinaca koji su ih počinili?
- Neka razmišljanja o tom i takvim slučajevima su me definitivno opredjelila da počnem istraživati pitanja poput onog: kako je moguće da zločine počine ljudi koje smo poznavali, s kojima smo dijelili i dobro i zlo. Pa Tadić je bio naš komšija!?
Moja prednost je što sam, bez bilo kakvog pretjerivanja, u potpunosti oslobođen straha da se bavim ovom vrstom istraživanja i samim tim mogu da javno iznesem činjenice do kojih sam došao, kao i to šta o svemu mislim.
Znam da bi mnogi ekstremisti iz srpskog naroda, posebno oni koji danas pokušavaju negirati zločine koji su počinjeni nad Bošnjacima, konkretno u Prijedoru i Kozarcu, kao i politike koje takve podržavaju, voljeli da mi šutimo, da se plašimo, da javno plačemo, ali...
Upravo što su to njihove želje, lično, moja motivacija da se bavim istraživanjem činjenica o ratnim zločinima nad mojim narodom i da o tome javno govorim je još veća.
Do kakvih ste podataka došli obzirom da se zločini u Krajini, posebno u Prijedoru i Kozarcu, u javnosti, dugo i nepravedno zapostavljani.
- Radi se o jednom specifičnom području koje je bilo poznato po svojoj antifašističkoj tradiciji (1941-1945) i u kojem se istinski baštinilo bratstvo i jedinstvo, jugoslovenstvo, a čemu su Bošnjaci bili najodaniji. Upravo je na tom području, 1992. godine, fašizam pokazao svoje pravo lice.
Razdvajanje srpskog od druga dva naroda, stvaranje koridora između Krajine i Semberije i granica na rijeci Uni što je podrazumjevalo srpske strateške ciljeve, te demografska slika prijedorske općine u kojoj su Bošnjaci činili relativnu većinu, bili su glavni razlog za počinjenje onakvih, monstruoznih zločina.
Zločini su dugo pripremani
Jesu li Bošnjaci, zaista, bili toliko naivni da nisu mogli predvidjeti da im se spramaju masovna ubistva i progoni.
- Zločini su dugo vremena u tajnosti pripremani i ništa tu nije bilo spontano. Kako drugačije objasniti onakvu logistiku i spremnost tolikog broja Srba da počine takve zločine.
Niti u jednoj općini nije bilo toliko ljudi zatočeno kao u prijedorskoj, a niti u jednom logoru u BiH, a bilo ih je velik broj, nije ubijeno toliko ljudi kao što je to bilo u Omarskoj i Keratermu.
Također, niti u jednom logoru nije bilo toliko zatočenih ljudi kao što je to bilo u logoru Trnopolje.
Također, niti u jednoj općini koja je ostala dijelom Rs nije toliko osoba prognano kao što je to Prijedor. Ciljano se išlo na izazivanje kolektivne traumatizacije ljudi, a rijetko koji intelektualac, fakultetski obrazovana osoba su preživjeli.
Kozarac je bio najporušeniji gradić u cijeloj Bosni i Hercegovine.
