„Atmosfera je pravljenje mobilizacije, ne bi li se neko upecao da krene praviti incidente,“ kaže u razgovoru za Preporod vanjskopolitički analitičar dr. Dušan Janjić, osnivač i predsjednik UO Foruma za etničke odnose iz Beograda.
Sa Janjićem kao vrsnim poznavaocem političkih prilika u regionu bivše Jugoslavije, smo razgovarali nakon objave famoznog non papera u kome se na Balkanu ponovo zagovaraju isrctavanja granica po etničkim principima.
- Poštovani dr. Janjiću, razgovor ćemo otpočeti aktualno temom o non paperu kojeg je navodno slovenski premijer Janša poslao u Brisel. Ko stoji iza ovoga i šta mu je cilj?
Janjić: Non paper je jedna u masi inicijativa oko razgraničenja Balkana. To je sve počelo negdje sa unutrašnjim dijalogom o Kosovu. U okviru tog dijaloga, 2016-17., pojavile su se razne teze, ali pre svega se govorilo o Srbiji i Kosovu. Međutim, tad su angažovani mnogi ljudi što iz Beograda, što iz drugih centara. To je onaj profesor Timothy Less iz Britanije, zatim, tu se reaktivirao Steven Mayer, nekadašnji činovnik CIA-e, jedno vrijeme i vođa grupe za Balkan. On je iz CIA-e upravo izbačen zbog mapa. On mnogo voli da crta mape. Crtao je neke mape malo neovlašćeno ili ih je novlašćeno pustio u javnost. Vidim da je sada vrlo aktivan, govorim od 2016. naovamo. Na kraju, kao neki materijalni dokaz, mi imamo samo ono što je objavljeno u Le Mondeu, 2017. godine. To je deo mapa koji ne uključuje Bosnu i Hercegovinu. Primarni interes je bio kako rešiti problem Srbije i Kosova, da Srbija prizna Kosovo, a da dobije nešto zauzvrat. Ova priča je nešto šira. Non paper je nešto širi i to je njegova prva karakteristika, da on više razmišlja o tome kako neka geostrategija Evropske unije treba da se menja. Rešenje koje non paper nudi je rešenje promena granica po etničkom principu. Ako je, naprimer, početni interes bio da Srbija nešto dobija, ona ništa ne dobija. Ustvari, ona samo treba da prizna Kosovo, da prizna neku realnost, jer de facto Kosovo, kosovske instituticje kontrolišu Sever (Kosova), ali ne vidimo nikakvu, kako bismo rekli, kompenzaciju, osim što joj se otvara mogućnost da, ako se RS jednog dana izdvoji možda to bude pripojeno. Ali to nema u non paperu. Non paper je karakterističan zato što je nastao i distribuiran unutar Evropske unije i zato imamo puno potvrda.
- Vrlo je interesantna izjava Edi Rame, koji je rekao da ja vidio te neke mape, i prije nego što je o njima govorio Janši?
Janjić: Znači, Janša nije prvi u nizu. Drugo, apsolutno je poznato da je Beograd već lobirao za tu ideju, da je obezbedio podršku Grčke. Tadašnji ministar spoljnih poslova Grčke Mitsotakis svojeveremeno je upravo potpaljivao Miloševića da ide s Tuđmanom na podelu Bosne i Hercegovine, da proba da Kosovo ne izbije u prvi plan, da ne počne rat tamo. Grčka uvek ima neke svoje interese u tom prekrajanju. Govorim o grčkim ekstremno desnim nacionalistima. Jer, vi ako pogledate javnost Grčke, njene stavove, pa vama bi Šešelj tamo bio vrlo umeren, jer je ona opsednuta Turskom, znači sopstvenim interesima. To je bio pokušaj očigledno u doba predsedavanja Hrvatske, da jedan deo tih premijera, vođa, narodnjačkih partija - Orban, Kurz, tu ima i neke podrške iz Grčke, Bugarske svakako - da tu temu nametnu Evropskoj uniji. Jer je predsednica Europske Komisije najavila, a Merkel to tražila, rad EU na geostrategiji, da bi mogli da zauzmu svoje stavove kada budu usaglašavali sa Washingtonom. Dakle, tajming je dobro biran. Ovo je ponuda neke promene geostrategije EU, koja bi sada uvela princip mirne promene granica, ali skrećem pažnju, po etničkom principu. Treća stvar koja je ovde karakteristična jeste da su mape i priče o mapama, koje stoje iza non papera, ustvari aktivirane negde pri kraju priprema razgovora Biden-Putin. EU još nije direktno uključena, ona je informisana, dakle Blinken ih obaveštava, ali oni još nisu deo tog. Još nije postignuta potpuna suglasnost Washington-Brisel, tako da se može videti da tu postoji neka vrsta nastojanja, od strane nekih desničara EU, gde Janša sigurno spada i sa strankom i sa pogledima, da se malo približe: „Ko zna, možda bude neka trgovina!?“
- Je li postoji mogućnost da iza non papera ponovno stoji hrvatsko-srpski dogovor o komadanju Bosne?
Janjić: Pa to je što sam ja hteo da kažem. Ako je stvar počela 2017. s Kosovom, sad je očigledno u pitanju Bosna. Očigledno, pa i zbog ovog tajminga.
- Ulazimo u 30-godine od raspada bivše Jugoslavije kojeg su obilježili krvavi ratovi, zločini, silovanja, izbjeglice. Šta se promijenilo u Srbiji? Kako ocjenjujete današnju situaciju?
Janjić: Prvo, te dve Srbije je jako teško upoređivati. Ako govorimo o onoj Srbiji u okviru Jugoslavije, ona je dugo pružala otpor ovakvim idejama, sve negde do 8. Sednice (SKS). Ta tuča da se nametne ovakav pogled na svet je počela već sa životnim slabljenjem Tita, njegovom bolešću i smrću. Ti lobiji su jako prisutni. Ta svest koja je u Srbiji uvek bila, ako se setimo stvaranja Jugoslavije, mi smo ovde stalno imali priče od srpskih nacionalista kako je Jugoslavija, Bože moj, nametnuta Srbima. Osamdesetih i početkom devedesetih u prvom planu je bio anti-komunizam - srušiti Jugoslaviju. Tako da se bilo oprezno. Međutim, ti krugovi oko vojske i policije, DB-a i kontraobaveštajne, u koje spad Šešelj, oni su počeli polako da hrane te stare ideje Apisa, četničkog vojvode Mojovića, o prekrajanjima itd. Očigledno im je to trebalo u pirpremama za rat. Sada je to opšteraširena ideja. Dakle, ono što je nekad bila margina u Srbiji, sada je legitimno. Sad je nelegitimno biti građanske orjentacije. Ne daj Bože da si za levicu! Socijaldemokratska partija je nemoguća. Ona je nemoguća. Ja imam lično iskustvo krađe dokumenata u doba Borisa Tadića. Vi to prijavite, tužilac nikad ne procesuira. Sve vrsta opstrukcija, da ne govorim, nedaj Bože, neki komunisti, itd. Ali je zato vrlo legitimno biti član neonacističke partije, nacionalnog stroja. Evo opet sad poludeli ovi iz srpske desnice, sad su ujedinjeni u gomilu. Jer, koliko god ih hrane, ne mogu da ih dignu na brojku koja prelazi cenzus, osim u nekim lokalima. Tako da očigledno ovoj narodnjačkoj vlasti odgovora da ima desnicu i hrani ih. A to je ona velika greška koju je i Merkelova napravila u svom prethodnom mandatu, pa je nahranila Alternativu za Njemačku (AfD).
Velika kriza identiteta u Srbiji
- A sada ima veliki problem?
Janjić: Da, to je model na kome radi i Orban. Oni hrane ove desne da bi, ustvari, populizmom zauzeli prostor od levice, od liberalne demokratije, sve je to uništeno. Dakle, sadašnja Srbija je sigurno anti-globalistička, to je sigurno. Nema više onog uporišta priči: Treba da se priključimo Evropi. Ona je na jedan iznenađujući način postala ruska postaja, do ukidanja sopstvenog identiteta. To je najdramatičnije. Za mene je najtužniji momenat kad je patrijarh Irinej po dolasku iz Moskve izjavio da su oni uradili veliku istorijsku stvar, da su u vremenima velikih turbulencija oni mali čamac Srpske pravoslavne crkve vezali za veliki ruski brod. Ja sam imao priliku na njegov zahtev da pričamo pre odlaska u Moskvu, naravno obavezuje me da ne kažem šta smo pričali i o tom odnosu. Međutim, bio sam šokiran, to je bilo tragikomično kad je izjavio. Ali, on je rekao istinu. On je, znači, i Crkvu privzao na taj veliki brod, ali ga niko nije obavestio da se taj brod ljulja, da je brod bušan. To ranije nije bilo, kolikogod su Ruska i Srpska pravoslavna crkva bile bliske. Poznat je bio Afmilohije Radović i njegove fascinacije ruskim manastirima, ali to je bila samo jedna struja. Ova druga struja je bila jako vezana za Grčku, da ne idemo u te priče… Uglavnom, na jedan čudan način imamo, npr. patrijarha Irineja koji se od zagovornika saradnje i približavanja svih hrišćana zbog navodne opasnosti od islama, i pogotovo pribižavanja sa Papom, odjedanput pretvorio u onoga koji vezuje čamčić za ruski brod. To vam govori o jednom mentalnom stanju u kome važi ono: „Oprosti im Bože, ne znaju šta rade!“ To je trenutno stanje u intelektualnim krugovima.
- Zanima nas odnos prema Bosni i Hercegovini, može li Srbija izgraditi lidersku poziciju ovakvim odnosom prema BiH?
Janjić: Nemojmo zanemariti da i mi, govorim Srbija kao i Hrvatska, imamo veliki priliv ljudi iz rata, koji su aktivno učestvovali ili su žrtve. To su pre svega ljudi iz Hrvatske, Bosne, Slovenije, ljudi koji u velikom broju slučajeva dolaze sa svojim frustracijama. Niko ih ovde nije primio, nije imao u šta da ih integriše, i oni su već polako postali vladari Srbije. Mogu vam reći da ja, koji sam rođen ovde i živim, koji sam se školovao ovde - ne prepoznajem srpski jezik. Dakle, jezik kojim govore zvaničnici Srbije, jezik kojim novinari pišu, takav jezik sam slušao na Baniji, u Lici, slušao sam u nekim delovima Bosne, u Crnoj Gori, ali ga nisam slušao kao zvanični, javni, knjižveni govor Srbije. Znači, identitet koji se trenutno gradi, a ja vam ne mogu reći kakv se identitet gradi, međutim, reći ću vam nešto na osnovu istraživanja. Nažalost, kad smo mi uradili to istraživanje, 1997. više niko nije posle radio. A ono nam je najavilo promenu identiteta Srba. Više niko nije hteo da to podrži, a ni taj tekst niko nije hteo da objavi, čak ni Amerikanci koji su ga finansirali. Dakle, to istraživanje je pokazalo taj koncept nacije koji su Srbi imali pre ovih ratova, a koji je malo bio pod uticajem pijemonta: „Srbi imaju vojsku, imaju veliku ideju, oni vojskom osvajaju teritorije, tamo naravno gde ima Srba, a onda u ime jugoslovenstva prave nove Srbe.“ Kako? Tako što se uči Vukova gramatika i pravopis i prave se kompromisi. Naprimer, ekavica nije po Vuku, ekavica je prihvaćena da bi se integrisalo šest nahija, znači Vranje, Niš u Srbiju, jer oni su govorili ekavicu, tako se govorili.
Vučićeva propagandna manipulacija
- Prije 30 godina je i sadašnji predsjednik Srbije bio drugačiji. Je li to isti onaj Vučić iz 1990-tih ili mu je Vladimir Beba Popović promijenio imidž?
Janjić: Nisam bio iznenađen kad je angažovao Bebu i slične, ali sam ga pitao par puta: „Znaš li ti koga imaš oko sebe?“ I onda je on to nabrajao: zmije, prevarante, ubice, lopov, ali šta mogu da radim, ja sam to izabrao i ja moram da se nosim s tim. I tu je bio u pravu. Ja sam to prihvatao kao ljudski i korektan odnos. Vučić je od 2003. sigurno pokazivao vrlo ozbiljne kapacitete i želju za promenu, da napusti staru radikalsku priču. Tu ih je gušio pre svega Šešelj, a kad je Šešelj otišao u Haag, onda se otvorio taj prostor. Po mom mišljenju, Vučić je do odlaska u Srebrenicu, 2015. vodio vrlo korektnu politiku prema regionu. Sećate se, bio je i dosta popularan. Naprimer, 2014. što je bilo nezapamćeno, njemu dolazi Edi Rama. Oni se susreću bez velike pompe. Ipak, za potrebe, uvek je on imao tu staru ekipu za potrebe, jer je znao njihovu snagu u službama i u narodu, pa je naprimer, sećate se onog incidenta sa dronom? Tek da se ne desi da smo mi tako mirno, je li, pustili Albance da igraju fudbal u Beogradu. Dakle, uvek je imao taj neki marketing koji se oslanjao na slučajeve provokacije i bez Bebe, Beba dolazi kasnije. To mu je bilo blisko. To je mnogima blisko, pre svega skoro svim obaveštajnim službama.
- Je li ovo stvarno neki bolji Vučić?
Janjić: Ono u čemu se razlikuje od onog Vučića, mnogo je složeniji i kompleksniji. Radi na više razboja i ima jednu zavidnu veštinu propagandne manipulacije ili delovanja. Videli ste u ovom razgovoru gde se moj prijatelj Senad apsolutno nije snašao u Face TV, kad mu preuzme televiziju i dva i pol sata drži govor. Dakle, on ima neke veštine. Imao je potencijale da krene i levo i desno. Šta mislim da je problem: Nije na vreme napravio izbor. Tu nekako više liči na Đindžića ili kako bi se u našoj književnosti i poeziji reklo: „Radičević je mnogo hteo i mnogo započeo…“ To znači da je ušao u mnogo aranžmana, ne samo političkih, već i finansijskih. Vidite, mi sada imamo jedan fenomen protiv kojeg ja nemam lično ništa, ne da nemam protiv, već se nekako naviklo u ono doba nesvrstanih da komuniciramo i sa arapskim svetom i sa islamskim državama, i tad je bilo, Boga mi, i džamahirije i ostalih, da putujemo tamo. Mi smo sada nikad bolje i sa Saudi Arabijom. To je jedno iznenađenje, to je jedna promena, ako uzmete radikalsku pamet iz prošlih vremena. Ta promena naravno ima vrlo objašnjive ciljeve, to su investicije. Tu se, Boga mi, napravilo prijateljstvo jače od nekih prijateljstava sa Rusijom. Jako je teško u ovom momentu reći kako će Vučić isplivati iz svega toga, kako će on to uvezati u jendu priču, a moraće.
- Mislite ovdje na radiklanu priču?
Janjić: Ako krene u radikalnu izgubio je sve. Jer je javno mnenje, koje je dozvolio da se kreira i zahvaljujući Bebi kreirano, radikalnije od svakog radikala.
- „Srbija samo traži poštovanje, da ne bude ponižena“ – mantra je koju predsjednik Vučić ponavlja zadnjih godina. Zbog čega ovoliki strah i trauma? Od čega je ponižena, i šta ovo znači za suočavanje sa prošlošću? Ima li uopće suočavanja s prošlošću u Srbiji?
Janjić: Vidite, ta rečenica je bukvalno Miloševićeva. U to doba nije bilo ovako popularno biti etno-nacionalista, a i on nije baš bio siguran u to. On je više mislio da koristi nacionaliste i srpski nacionalizam, a nekako lično ih je mrzeo. Takav je odnos imao prema njima, zloupotrebljavao je ideju jugoslovenstva i Srbe, ali generalno to je njegova rečenica. Ta rečenica treba da kod vas sakrije da možda imate neke agresivne namere. A često se Vučiću pripisuje i današnjoj Srbiji ta agresivnost. Svaki narod, svaki vođa, svaki čovek želi da ne bude ponižen. I to je jedna potpuno prihvatljiva rečenica. Ono što je tu problem, da bi vama neko verovao u tu rečenicu, to je ovo što vi pitate. Navedi gde si ponižen! Vi ne možete sada u Srbiji prodati, čak i kod najvećih nacionalista, priče o hiljadama žrtvovanih Srpkinja od Albanaca, što je Milošević mogao da proda. Sada to ne možete, nemate kontakata, sužen je prostor, ne smete otvoreno da kažete Jer pazite, dve stvari kojih se ljudi u Srbiji, a mislim i u Bosni i svuda, boje kao zmije: jedna je inflacija, a druga je rat. Ko god izgovori nešto što liči na rat on je završio. Pa tako je završio Toma Nikolić kad je sebi dozvolio povodom onog famoznog ruskog voza, kao postavljenog na Kosovu, da kaže da će on sa svojim sinovima da ratuje na Kosovu, to je bio kraj Tome Nikolića, nema ga nigde više. Znači, vi to ne vidite kao javnu reakciju, ali vidite kao masovno okretanje leđa prema takvoj politici. Vučić to dobro zna. Ova rečenica više služi kao odbrambena. Vi ste nešto drugo rekli u početku pitanja. Ključna reč je trauma. Srpski nacionalizam se zasniva na ozbiljnim traumama. Znači, on se konceptualno zasniva na ideji žrtve. Pri tome, ta žrtva je građena na stalnim gubicima, stvarnim ili izmišljenim, od Kosovskog boja ne znam dokle, pa treba reći i gubicima 1990-tih, ali u suštini trauma ide odotle da oni nemaju rešenja. Oni vrlo jasno vide da Srbija nije odmakla. Pazite, pitanja o kojima mi danas, evo nas dvojica pričamo, su pitanja koja sam ja u svojim tekstovima raspravljao sa Šešeljem, sa Ekmečićem 1983-1987. Mi se nismo makli od toga. Mi ne raspravljamo o granicama na jedan moderan način, prateći reke, saradnju ljudi, okolinu, povezivanje. Kad je reč o granicama, vi granice možete prelaziti, menjati, ne samo ratom i ne samo sabijanjem u logore. Dakle, jednostavno trauma ide dolazi iz nemoći, iz odsustva koncepta koji može biti ostvaren. Da završim. Niko nije uspeo nikad u istoriji da na ideji jedna nacija - cela nacija u jendu državu - napravi državu. To ne mogu ni srpski nacionalisti, ne mogu ni ova njihova bratija s druge strane, govorim o Hrvatskoj.
Lavrov i Vučić
Mi smo testirali i tu varijantu, jer je Dodik nudio razmenu. Znači, najveća podrška koju je ideja razgraničenja dobila je bila 16 posto, dakle, čisto razgraničenje, da više nemamo posla sa Albancima, da mi uzmemo Sever (Kosova) i to se zove čisto i da ih priznamo. Kad se umešala Dodikova ideja da mi priznamo Kosovo da bismo dobili Sever i RS – podrška je bila 7 posto. Dakle, to nema podršku u javnosti Srbije i zbog toga to Vučić neće podržati. I zbog toga govori tako i upravu je. Jer, ako neko kaže Republika Srpska, on gađa dve negativne emocije trenutno. Prvo, imate dominaciju dela biznismena i političara. Naravno, Beogradu je preko glave Dodika i njegovih politika. Mi više ne znamo čiji je on gradonačelnik. I drugo, gađa sećanje na, ono što sam rekao, na rat. I to Vučić dobro zna. Dakle, Vučić je zbog toga uradio isto što je uradio i Lavrov kad je počela priča o ovim mapama i non paperu. Lavrov je rekao mi to ne podržavamo, a Vučić je rekao da to nije video.
- A kakva je tu situacija sa hrvatskim nacionalistima?
Janjić: Ja uvek kažem, nekako se hrvatsko vodstvo HDZ-a, ovo posle Tuđmana ponaša više slavenski. Oni kao stari Slaveni, kad nastane frka, oni nestanu, povuku se u bare u šume. Kad to prođe, vide ko je pobedio, onda se oni priključuju. Mislim da je to trenutno stanje i zbog toga ja nisam siguran da je Plenković smogao hrabrosti da bude deo, on je samo smogao hrabrosti da to propusti, ako je trebalo u tim raspravama, a da on nešto aktivno učestvuje, ne liči mi to na HDZ. Oni su tek u krizi. Eh, to je ta sada razlika velikih, time završavam, nema sada partnera. Jer, ni Sloba ne bi završio posao da nije imao Tuđmana! Pa, zar bi bilo Knina? Zar bi bilo te seobe bez zajedničkog rada? Ja imam sada sve podatke i o finansiranju i o dogovaranju.
Je li Vučić jači od Miloševića?
