Izeta Alihodžić: Nikakve pare neće vratiti naše voljene. Ali...

Izeta Alihodžić tvrdi da je njen suprug bio u bazi UN-a u Potočarima, ali da ga nema na spisku onih kojima Holandija treba isplatiti materijalnu naknadu.

Piše: Almasa Hadžić

Vijest da porodice oko 350 žrtava genocida u Srebrenici, od 15.juna ove godine, kancelariji otvorenoj u Sarajevu mogu podnijeti zahtjev za naknadu štete za svoje ubijene srodnike, a koja bi se trebala isplaćivati po presudi Vrhovnog suda Holandije iz 2019. godine, uznemirila je mnoge čiji se ubijeni srodnici nisu našli na spisku onih koji trebaju dobiti odštetu, a u spornom vremnu su se bili sklonili u bazu Holandskog bataljona u Potočarima.

Navedenom presudom je država Holandija “u vrlo ograničenoj mjeri“ proglašena odgovornom za smrt oko 350 osoba, a koje su se, sklanjanjem u bazu Holandskog bataljona u Potočarima 11. jula 1995. godine, nadale da će dobiti zaštitu holandskih vojnika iz sastava UN-a, a koje su 13. jula u popodnevnim satima otpremljene iz baze, da bi ubrzo bile ubijene.

„Čula sam da postoji taj nekakav spisak, ali ne znam ko ga je pravio.

Ja samo znam da na tom spisku nema mog muža Ramadana koji je, skupa samnom bio u Fabrici akumulatora .

Mi smo u Fabrici bili dvije večeri, a onda su Holanđani rekli da izlazimo iz Fabrike.

Kad smo krenuli pitam ja holandskog vojnika „hoće li mog muža ko dirati ako izađemo“ a on mi, preko prevodioca kaže da ne brinem da mi idemo bezbjedno za Tuzlu“, tvrdi u izjavi za politicki.ba Izeta Alihodžić iz Moćevića kod Srebrenice, trenutno nastanjena u Živinicama.

Alihodžić navodi da su odmah, nakon što su istjerani iz Holandske baze, njenog muža zaustavili srpski vojnici.

„Izašli smo na asfalt, a jedan od srpskih vojnika uhvati za rame mog muža i odvoji ga u stranu. Ramadan mu govori da nema kome dati dijete, a nosili smo dijete od godinu i tri mjeseca, a ovaj mu kaže „baci ga ako ga nemaš kome dati“ .

Ja sam krenula dalje prema autobusu, a muž mi ostade.

Govorim onom Holanđaninu „ostaviše mi muža“ a on kaže doći će on, ne brini. Kao i mnogi drugi, ni on nikad nije došao“, navodi naša sagovornica.

Posmrtni ostaci Izetinog supruga Ramadana Alihodžića pronađeni su u grobnici u Kozluku i ukopani je na prvoj dženazi organiziranoj u Memorijalnom centru u Potočarima.

Ona ističe da ne zna ko je popisivao ljude koji su se bili sklonili u Fabriku akumulatora tražeći zaštitu Holandskog bataljona, ali smatra da na postojećem spisku nema mnogih ljudi koji su trebali biti popisani.

„Kažu da je sud u Holandiji presudio neku malu odštetu porodicama onih koje nisu zaštitili holandski vojnici.

Ni meni ni nikome ko je nekog svog izgubio u genocidu nikakve pare ne mogu naknaditi gubitak, ali nije pravo da na spisku onih koji su bili u Fabrici akumulatora ima jednih, a nema drugih.

A svima su Holanđani garantirali zaštitu i sigurnost“, poručuje Izeta Alihodžić.

Naša sagovornica navodi da se, nakon deportacije iz Potočara, sa četvoro male djece, skrasila u Živinicama gdje i danas živi.

Jedna je od svjedoka u projektu usmene historije „Život iza polja smrti“ kojeg realizira Memorijalni centar Potočari i Balkanska istraživačka mreža BiH.

Inače, prema odluci Vrhovnog suda Holandije iz 2019. godine, Holandski bataljon u Srebrenici je djelovao nezakonito.

Presuda navodi da su pripadnici Holandskog bataljona znali da su muškarci, izbjeglice iz Srebrenice, bili u ozbiljnoj opasnosti da nakon napuštanja baze budu napadnuti i ubijeni.