Razgovarao: Faris Marukić
Ukrajinska novinarka, Irina
Sieidkhanova govorila je za Politicki.ba o ruskoj agresiji na domovinu, ličnim
osjećajima prema Rusiji, odnosu javnosti i medija Balkana prema ratu, ali o
stanju nakon povlačenja ruske vojske iz Hersona.
Rođeni ste u Rusiji. Kako se Vaša
predstava (ali i generalno stanovnika Ukrajine) o ovoj zemlji mijenjala tokom
vremena?
Jesam, do moje skoro 15. godine
sam živjela u Moskvi. Iz tog perioda sjećam se maltretiranja u školi zbog mog
porijekla i muslimanskog prezimena. Otac mi je bio Dagestanac, što u Rusiji
znači čovjek drugog reda, kao i svi oni koji potiče s Kavkaza ili iz Azije. U
Rusiji postoji milion i jedan način kako mogu da uvrede ljude koji ne izgledaju
kao Slaveni.
Srećom, moja mama odlučila da se
vrati u Ukrajinu, u svoj rodni Mariupolj, i mnogo sam njoj zahvalna za tu
odluku – iako mi se, kao tinejdžeru, tada to činilo glupo. Ali već poslije par
godina sam osjetila razliku. Tamo moje prezime nikome nije smetalo, jer je u
Mariupolju živjelo preko 100 raznih nacionalnosti - Gruzina, Armena, Grka,
Tatara, Bugara, Azera i mnogih drugih. Grad je navikao na takvu
mnogonacionalnost i nikom nije smetalo porijeklo. Tamo je 99% stanovništva
govorilo ruski, ali svaka manjina je imala mogućnost i prostor da se posveti
svom maternjem jeziku.
I poslije mog odlaska iz Rusije,
skoro svake godine sam išla tamo zbog rodbine, pratila dešavanja, i sve više
sam se radovala što ne živim tamo. Nacionalizam je bio sve jači, propaganda se
plasirala preko svega - muzike, filmova, reklama, društvenih mreža, Crkve.
Posljednji put sam bila u Moskvi
u 2016. godine i rekla sam da nikad u životu više neću dolaziti. Otrovano
propagandom društvo je postalo apsolutno toksično. Poslije 24. februara čak su
mi moja rodbina i prijatelji okrenuli leđa i na svaku moju činjenicu o
zločinima Rusiji u Ukrajini i na svaku sliku iz mog Mariupolja su govorili “ovo
je fejk“; „ništa ti ne razumiješ“; „naš predsjednik vas štiti od režima
nacista“;"sve je to za dobro” i td.
S njima sam prekinula svaki odnos
- i nisam jedina. Mnogo mojih prijatelja i poznanika imali istu situaciju. Tako
da ako pitate bilo kog Ukrajinca, on će vam reći da Ruska Federacija i ljudi
tamo za njih više nisu ništa drugo nego neki ludi komšija, koji svima smeta i
dosađuje ali ne možeš da ga negdje preseliš.
Trenutno ste nastanjeni u
Sloveniji, a prije toga ste živjeli i u Sarajevu i u Beogradu. Kako iz Vašeg ugla izgleda odnos zemalja
regije prema ruskoj agresiji na Ukrajinu?
Srbija je definitivno pobijedila
po pitanju rusofilije i putinoljublja. Čak i kad sam tek došla u Beograd 2010,
godine to se vidjelo. Ali mi to tada
nije smetalo, jer ja generalno znam kakva “čuda” čini ruska propaganda.
Ukrajina je to osjetila na svojoj
koži 2014., kada je Rusija napala na Ukrajinu - već je postalo ludo. Ko god je u Srbiji čuo da sam Ukrajinka morao da mi kaže “Krim naš” ili “Nas i Rusa 200 miliona”.
Naravno, niko nije htio da me sluša, niko nije bio zainteresiran da čuje priču
iz ugla onog ko je stvarno u toku. Ne, televizija je bila dovoljna, a meni se
dizala kosa na glavi od tih laži i prevrtanja činjenica u srpskim medijima.
Poslije 24. februara sam se
molila svim mogućim višim silama da ne živim više u Srbiji. Koliko god je nivo
mog stresa sad visok, tamo on bi bio još viši.
U Sarajevu sam živjela manje od
godinu dana i to je bilo 2015. godine. Nisam primijetila neku posebnu ljubav
prema Rusiji, ali iskreno, tad nisam se ni zanimala tim pitanjem, jer naš
boravak je bio više turistički.
Ali sudeći po tome kakve poruke
podrške ja sad primam iz Bosne, čini mi se da je većina na strani Ukrajine.
Znam vašu strašnu historiju, duša me je boljela kad sam vidjela tragovi rata na
zgradama - živjeli smo na Dobrinji…
Tako da sam ja potpuno na strani
svih žrtava genocida. Jer i moj Mariupolj i drugi uništeni gradovi Ukrajine su
sad Sarajevo, Srebrenica, Vukovar…
Što se tiče Sloveniji, lično ja
nisam upoznala još nijednu osobu koja bi podržavala Putina i Rusiju. Slovenija
dosta dobro osigurala prijem izbjeglica, podržava sve sankcije, pomaže
humanitarno i vojno.
Naravno, ako pogledaš komentare na netu vidiš
brdo proruski orijentiranih ljudi, ali nisu mjerodavni, jer nisu ni svi
Slovenci, niti svi prave osobe. Ali moram da kažem da je uticaj ruske
propagande i ovdje dosta visoki.
Na primer, jako me je iznenadio
nastup Ane Netrebko u Ljubljani ovog ljeta. Ova operska pjevačica dosta poznata
po prijateljstvu s Putinom, po podršci anektiranja Krima i po dolascima u
okupirani Donbas. Cijela Europa je odbila svaku saradnju s njom, a Ljubljanski
festival je ju pozvao.
S druge strane, Ruski dom u
Ljubljani su zatvorili još u martu.
Što se tiče medija, na početku eskalacije rata
u februaru često se dešavalo da slovenske novine prenose vijesti iz ruskih
izvora, koji nisu bili istiniti. Ali s vremenom, negdje od maja počele su se
pojavljuju prave činjenice, svjetski potvrđene. Sad je već dosta bolja
situacija. Vijesti koje stižu su provjerene i tačne.
Kako posmatrate medijsku sliku u
regiji; da li se dešavanja u Ukrajini prenose na adekvatan način?
Odmah da kažem, ne mogu suditi o
Bosni, ali pošto ste se vi meni obratili, također pozvali su me na TV kod vas,
a još i neki od mojih Twitova su objavili, pa mogu zaključiti da se trudite
biti objektivni.
Za Srbiju mogu reći da se tek
sad, zadnja 2-3 mjeseca, glas s Ukrajinske strane počeo probijati kroz debele
laži ruske propagande. Vidim da proukrajinski i proevropski Srbi počeli da
dobivaju vrijeme u eteru, malo ali ipak...
Vidim da se dosta ljudi po Twitteru se
angažiralo da šire istinu o ratu. Vidim, da su mnogi nezadovoljni medijskom okupacijom
Srbije od strane Rusiji. Posebno sad, kada je najgora propagandna kanta za
smeće, Russia Today, došla u Srbiju.
Mijenja se pristup, hoću
vjerovati da ima nade.
