Piše: Almasa Hadžić
Mnogo tuge u ovome maju.
Najprije, ode Sakib Smajilović, a nepunih devet dana poslije, na dan jedne od mnogih kolektivnih dženaza u Podrinju, rano ujutro, Rijad Skopljak, zet Saliha Brkića, javlja mi se porukom: "Almasa, noćas je preselio Salih".
Ne mogu da vjerujem. Pa, upravo smo 7. maja uvečer, nakon što sam na Youtube odgledala emisiju "Svjetla pozornice" RTV TK u kojoj je gostovala njegova unuka Sarah Skopljak, rijetko talentirana profesorica klavira, pričali telefonom.
On sav oduševljen, ponosan, a i ja sretna što u Bosni rastu takvi talenti.
"Kako si Sale", pitam, znam da je bio u bolnici "zakačio upalu desnog plućnog krila, a i malo covida" veli mi za Bajram.
"Dobro sam, trebam za tri dana na kontrolu, a onda, ako Bog da spramam se za Ameriku", odgovara mi.
Zvuči veselo. Znam da ga i kćerke i zetovi i unučad nesebično paze.
Ali... Nije bilo spasa.
Otišao je Sale za svojom Tifkom, koja je umrla u vrijeme korone i koju, bez obzira što je o tome rijetko govorio, nije mogao zaboraviti.
"Ako sam ikome ostao dužan u životu – ostao sam svojoj porodici. Dane i noći provodio sam na terenu, a Tifka je brinula o kući, djeci, nikad nije pitala kad se vraćam.Novinarstvo je teren, posebno ovo ratno i poratno, nema mudrovanja", pričao bi nerjetko dok se vozimo bosanskim bespućima kako bi na vrijeme stigli da snimimo, fotografišemo, zapišemo...
Dok ovo pišem, nastojim da se sjetim. Pada mi na pamet stotine događaja po ratištima na Majevici, u Gradačcu, oko Brčkog, Kladnja... A onda Srebrenica. Njegova najveća profesionalna, ali i ljudska rana.
...Drhte mu ruke, dok kolona Srebreničana, bosi, poderani, iznemogli, neki uplakani, na Baljkovici izlaze na slobodnu teritoriju... Žuri u Tuzlu da pošalje izvještaj... Negdje iza devet uvečer, u masi naroda u Međeđi, opet, primjećujem Saliha. Vratio se. Iza ponoći, vidim, ode u Tuzlu... I tako danima. Mjesecima. Godinama...
...Nikad Saliha, i u najemotivnijim situacijama kojima smo svjedočili na terenu, tokom agresije, a i u vrijeme mira, nisam vidjela da plače. Osim jednom. Možda je bila 2002., 2003. godina, ne sjećam se.
Bilo je to u selu Štedra kod Milića. Ekshumacija tijela dvoje djece i supruge jednog mještanina, ubijenih početkom agresije. Pored grobnice, čuči mlad čovjek. Samo metar, dva od njega, čuči Salih. Ovaj čovjek rukama stišće glavu, a kako pomoli deka kojom je pokrio tijela svoje djece kad ih je ukopavao, tako skoči, vrisnu. Prilazi mu Salih, da ga smiri, ali i njemu suze niz obraze krenuše...
Valjalo je novinaru, bez obzira što uporno suspreže emocije, izdržati i Štedru, i Suhu, i sve Kamenice, i Kozluk, i Liplje, i Snagovo, i Crni Vrh, i Karakaj i još nekoliko desetina otkopanih grobnica iz kojih izviruju raskomadana tijela djece, mladića, staraca... i dženaze u Potočarima, i Veljacima, i Memićima.
Valjalo je izdržati Hatidžine, Nurine, Hajrine, Mafijine, Sabahine, Salihine i.... suze hiljade majki koje su ispraćale koščice svoje ubijene djece po mezaristanima Podrinja, Semberije, Posavine, ali i Krajine, njegove Hercegovine... I preživjeti Fatine krvave ruke, i mirnodopska ubistva u Mahali, Koraju,Vlasenici, Srebrenici...
