Hiba Ramić: S ubicom mog Adema dijelila sam skupštinsku klupu u Bratuncu

Priredila: Almasa Hadžić 

Među 28 svjedočenja zločina počinjenih u selima Hranča, Repovac i Borkovac na području Vlasenice, objavljenim u nedavno izašloj knjizi „Genocidna namjera-Bratuana 1992“, autora Ramiza Salkića, nalazi se i ispovjest Hibe Ramić, supruge ubijenog Adema Ramića, predratnog uposlenika MUP-a Bratunac.

Hibinu ispovjest o događajima koji su prethodili ubistvima i mučenjima, zarobljavanjima njenih najbližih članova familije, komšija, prijatelja, imali su priliku čuti i istražitelji i tužioci Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ali, nažalost, do danas i njena, kao i mnoge druge ispovjesti ostale su samo mrtvo slovo na papiru.

Razloge svog javnog svjedočenja o onom šta je preživjela u prvun danima agresije  1992. godine, Hiba iznosi na samom kraju svoje ispovjesti.

...„Nekada, možda, krivimo svoje starije što nam nisu objasnili šta je rat, jer na dan napada naš narod je kopao, orao i radio slične stvari, dok su se komšije naoružavale. Zbog toga želim da naša djeca znaju pojedinačne priče o tome šta se sve nama dešavalo.“

To jeste, kaže, glavni razlog zašto javno govori o svemu, ali je, istovremeno i dug prema njenom ubijenom suprugu Ademu i još četiri njegova brata ubijena u protekloj agresiju. Dug je, veli, i prema njihovoj majci, a njenoj svekrvi Nuri, koja je za života svakodnevno umirala od boli za svojim sinovima i koju je, upravo Hiba sve do njene smrti 2016. godine pazila kao rođenu majku.

Dijelove Hibine ispovjesti donosimo onako kako je objavljena u knjizi „Genocidna namjera – Bratunac 1992“, čiji je autor Ramiz Salkić.

...„Uoči Prvog maja, pred mojom kućom se zaustavilo policijsko vozilo i iz njega je izašao Miladin Jokić, policajac, kolega mog muža. Sa njim su bila još dva, meni nepoznata čovjeka. Bili su u maskirnim uniformama, a preko tijela su im bili ukršteni redenici. Njihov dolazak sam posmatrala kroz prozor, iz kuhinje. Dva vojnika su došla na vrata, a Jokić je ostao na kapiji. Tražili su mog supruga. Rekla sam im da nije kući, već da je u Ramićima.

Tada sam primijetila da ti vojnici nisu iz Bratunca, obzirom da nisu znali gdje su Ramići. Rekli su mi da se treba javiti u Policijsku stanicu Bratunac i otišli su. Kada je muž stigao i kada smo mu prenijeli informaciju, on je razmišljao da li da ode u policijsku stanicu, ali mu to njegov otac nije dopustio. Rekao je da je to opasno i da ne ide.

Iz policijske stanice su nas kasnije nazvali telefonom i rekli da će doći 2. maja 1992. godine po naoružanje, koje posjeduju Bošnjaci u Hranči. Ultimativno su rekli da se to naoružanje mora predati“.

Navodi da su bili svjesni da se sprema ozbiljna opasnost, te su ona i ostali članovi porodice, taj dan, odlučili da prespavaju u roditeljskoj kući njenog muža.

...„Grad Bratunac je već bio okupiran. 17. aprila 1992. godine. Tih dana su minirani i podignuti u zrak kafići braće Skender. Tom prilikom oni su ubijeni, kao i Zekir Gušić i Hajro Ramić.

Tijelo Hajre Ramića kasnije je pronađeno u grobnici u Sremskoj Mitrovici, u Srbiji. Bilo je očigledno da se nešto loše dešava, ali niko nije očekivao da će to biti tako krvav genocid.

U ranim jutarnjim satima 3. maja 1992. godine počelo je pucati sa svih strana. Šestorica momaka i moj suprug su otišli u obližnju šumu, a mi smo ostali u kući. U toj pucnjavi, pored moje kuće je poginula petogodišnja djevojčica Selma Hodžić, a njena nena Hajrija je ranjena.

Oni koji su ubili djevojčicu, prenijeli su tijelo i bacili pored moje dvorišne ograde, misleći da je dijete moje, a vjerovatno da bi prkosili mom mužu policajcu.

Oko podne je nešto toliko jako eksplodiralo, da su prozori na kući popucali, a žestok plamen zahvatio je visoko drvo bora, ispred kuće moga svekra. Preplašeni, prešli smo u podrum Ćamila Ramića, gdje se okupilo mnogo žena i djece. U međuvremenu su pristigli Osman i Šaćir Ramić, koji su tog jutra orali njivu. Rekli su nam da su to minobacačke granate i da pretpostavljaju odakle dolaze.

Iza podne pucnjava je prestala. Obradovali smo se, misleći da je sve završeno, ali odjednom smo vidjeli da su u selo upali naoružani vojnici, sa čarapama na glavi. Istjerali su nas iz podruma, psujući i prijeteći da će nas sve pobiti. Oko kuće je bila drvena ograda 'perda' i iza svake te 'perde', vidjeli smo da je bila po jedna cijev puške uperena prema nama.

Kada su nas istjerali napolje, jedan maskirani napadač je u podrum ubacio nekakvu zapaljivu materiju i kuća je planula. Drugi su zapalili susjednu kuću.

Bog je tako htio, da je na limenkama od ulja, ostao Hašim Ramić, jedan od sinova Ćamila Ramića. On je cijeli dan, sve do ponoći, stajao na tim limenkama. Srećom, taj podrum se nije zapalio, pa je ostao živ. On je bio svjedok mučenja i ubistva svog brata Osmana i svoga amidžića Šaćira Ramića.

Sve je čuo iz tog podruma.

Kasnije, kada smo se vratili u selo, vidjeli smo Osmana. Još je bio živ, ali od uboja i ranjavanja u glavu, mozak mu je curio, oči su ispadale... Bilo je strašno gledati ga u takvom stanju i slušati te jauke, a ne moći mu pomoći.

Gonili su nas ispred sebe, niz selo, prema cesti. Svi su bili naoružani dugim cijevima. Za stolom su, na raskrsnici, ostavili Salku Ramića, oca Ismeta obućara“.

Sjeća se da su sa ženama i djecom tjerali i Salčina i Ahmeta Ramića, te da su predvečer stjerali do nekadašnje „Samirove prodavnice.“.

....“U jednom trenutku sam vidjela, sa druge strane Meljena (mahala), prije spajanja puteva Ramići-Meljen, kako vode naše zarobljene muškarce. Mom suprugu su bile vezane ruke pozadi, na leđima. Ostalima nisu.

U međuvremenu je komšinica sa Meljena, kada je vidjela da je u grupi moj muž Adem, rekla svojim sinovima Hajrudinu i Asimu Hodžiću, da se priključe grupi, jer je vjerovala da im neće biti ništa, jer je Adem policajac tu.

Adem je prošao desetak metara pored mene. Tada sam ga zadnji put vidjela. Ne sjećam se da mi je nešto rekao, samo nas je pogledao. Bio je ljut, ali uvjeren da će sve to biti brzo riješeno.

Maskirani napadači su ih odveli do groblja i natjerali da legnu, glavama okrenutim prema zemlji. Nas su proveli pored tog mjesta, do potpornog zida Rame Hodžića, gdje smo se zaustavili“.

Hiba navodi kao je tada, iz pravca Bratunca došao kombi, na kojem je bila zastava sa mrtvačkom glavom, iza kojeg je bilo policijsko vozilo i civilni crveni 'golf'.