"Mislim da Putin uzima u obzir da ako uništi Ukrajinu i ubije dovoljno civila onda bi Ukrajina mogla biti previše iscrpljena i cijena slobode bi bila previsoka. To se dogodilo u Bosni".
Razgovarala: Carol Schaeffer
Aleksandar Hemonu rat nije stran. Autor, scenarista i muzičar napustio je rodni grad Sarajevo 1992. godine, neposredno prije nego što su srpske snage četiri godine držale grad u opsadi. Dobio je politički azil dok je bio u Sjedinjenim Američkim Državama i vratio se u Bosnu tek 1997. Hemonovi likovi, izmišljeni i nefiktivni, često pregovaraju o efektima prošlosti i sadašnjosti na njihove promjenjive identitete. Na taj način, njegovo vlastito pomjeranje je uvijek prisutno u njegovim radovima, uključujući tri memoara, Knjiga mojih života (2013) i par pratećih memoara, Moji roditelji: Uvod/Ovo ne pripada tebi (2019).
Rat u Ukrajini se stoga čini pomalo poznatim Hemonu, čiji je pradjed došao u Bosnu iz Ukrajine prije Prvog svjetskog rata, kada su oba mjesta bila dio Austro-Ugarske imperije.
Hemon trenutno predaje kreativno pisanje na Prinstonu, ali je takođe radio muziku kao svoj alter ego Cielo Hemon, pored toga što je radio kao scenarista na najnovijem delu Matriksa. Razgovarali smo o sadašnjem ratu, kakav je u poređenju sa ratom u Bosni prije 30 godina i kakve veze ples ima sa preživljavanjem.
CAROL SCHAEFFER: Napustili ste Bosnu na početku rata i niste se mogli vratiti dok se nije završio. Možete li objasniti svoje iskustvo gledanja rata u Ukrajini?
ALEKSANDAR HEMON: Kada sam napustio Bosnu, prije 30 godina, ona je bila dio krnje Jugoslavije, a onda je bio referendum. Ona se osamostalila dok sam ja bio odsutan, a onda su je napali Srbi.
Znao sam šta se dešava dok sam bio u inostranstvu. Ali mediji su bili veoma različiti. Dobio bih vijesti od Headline News-a i CNN-a - ista priča cijeli dan o istih 15 ili 20 sekundi ljudi u lokvama krvi. Postojao je samo vizuelni angažman. Nisam imao kontakt sa ljudima unutra.
Ovaj put pratim ljude na Twitteru koji su u Kijevu pod opsadom. I ne samo ja, svi to rade. To je direktan prijenos iskustva. Genocid se odvijao u Bosni, ali ne znate sve. Ali neposredno prisustvo sadašnjeg rata znači da ljudi svjedoče da ljudi ginu i da se čine ogromni zločini, kao u Buči. U suštini svi gledamo genocid uživo.
CS: Gledanje raspada Vašeg doma izdaleka bila je stalna tema Vašeg rada. Takođe imate duboke veze sa Ukrajinom. Da li je to uticalo na to kako Vi vidite ovaj rat?
AH: Moja veza s Ukrajinom ima nekoliko dijelova. Prvo, iako nisam iz Ukrajine, imam jake veze. Većina moje porodice sa očeve strane i dalje govori ukrajinski kod kuće. Ne znam da li još uvek imam porodicu u Ukrajini, ali nadam se da imam. Posljednji put kada sam bio u posjeti 2003. godine, otišao sam u selo gdje je moj deda rođen, i tamo su bili neki Hemoni i razgovarali smo. Za mene je to jaka veza.
Drugo, ova porodična veza me je dijelom odvela u Kijev na ljetnu školu na Ukrajinističkom institutu u ljeto 1991. godine, samo sam učio jezik i historiju Ukrajine i družio se i pio. To je bilo vrijeme neuspjelog sovjetskog puča i naknadnog proglašenja ukrajinske nezavisnosti.
Nismo tačno znali šta se dešava. Ostali učenici i ja smo bili u zgradi koja je inače bila neka škola Komunističke partije. Bila je to otmjena zgrada, čak ste povremeno mogli pronaći i Pepsi. U hodniku je bio televizor i sjećam se izraza očaja na licima dvije čistačice. Moglo bi se reći da se dogodilo nešto strašno. A ono što su gledali bila je zvanična državna deklaracija puča. Tako da smo moji prijatelji i ja izašli na Majdan. Ne sjećam se ni kako smo znali da idemo tamo, nije bilo baš koordinirano, a nije kao da je već djelovao pokret za nezavisnost. Bilo je reaktivno. Sjećam se toga kao prave lokalne organizacije, ljudi se samo pojavljuju i razgovaraju jedni s drugima. Kada je puč propao, stali smo ispred parlamenta, Rade. Bio sam ispred parlamenta kada su proglasili nezavisnost. Tako da sam bio tamo na porođaju, takoreći.
Ali isto tako, ako se ideološki i intelektualno posvetite antifašizmu, a vaš život i život svih koje poznajete i vaše porodice nekoliko generacija su ožiljci i uništeni od strane fašista i nacionalista, tada razvijate jaku alergiju na bilo koju vrstu invazivnog nacionalističkog diskursa. Mnogima od nas iz Bosne lako je prepoznati simptome genocidne namjere, što Rusija radi u Ukrajini. To je zastrašujuće.
CS: Čini se da postoji široka podrška Ukrajini protiv Rusije u zapadnim medijima, što se čini značajno drugačijim od načina na koji je rat u Jugoslaviji bio i od tada je prikazan. Šta mislite da je drugačije u vezi sa ovim sukobom i šta je izazvalo ovu promjenu u zapadnoj percepciji sukoba?
AH: Mislim da je to dijelom prisustvo društvenih medija sada, ali isto tako mislim da je to jednostavno strateško. Godine 1994. istovremeno su se odvijale dvije strateške genocidne operacije u Ruandi i Bosni. Novine su koristile isti vokabular za oba sukoba. Clintonova administracija izdala je dopis da niko ne smije koristiti riječ "genocid", jer bi to primoralo Sjedinjene Države da odgovore. Dakle, umjesto toga, oba rata su javno protumačena kao hiljade godina mržnje. To je omogućilo da narativ bude: "Oh, ti ljudi su ludi, samo se mrze. Ništa ne možemo učiniti. Hajde da se ne petljamo".
Ali budući da je Ukrajina nezavisna država već 30 godina, nemoguće je odbaciti ono što se dešava kao stotine godina etničke mržnje ili bilo šta drugo osim invazije. Ali isto tako je svima jasno da se Sjedinjene Države, NATO i EU neće miješati. Rusija je prevelika i ima nuklearno oružje.
CS: Čini se da je Putin preokupiran onim što se dogodilo na Balkanu. Brojno je spominjao NATO bombardiranje Beograda, u svom govoru za aneksiju Krima uzeo je odlomke koji su zvučali namjerno izvučeni iz deklaracije o nezavisnosti Kosova. Šta mislite o tome?
AH: Skoro jedina zemlja van direktne sfere uticaja Rusije koja otvoreno i sa entuzijazmom podržava rusku invaziju na Ukrajinu je Srbija. Milošević je bio vizionar u svojoj strategiji testiranja Zapada i ono sa čim se mogao izvući je u suštini da kaže Evropi: "Pa, imate nacionalne države. Zašto ne možemo? A vi ste te nacionalne države stekli kolonijalizmom i osvajanjem, zašto ne možemo i mi?" I mnoge Putinove ikone, poput Igora Strelkova koji je vodio operacije Rusije u Donbasu, naučili su svoj zanat u Bosni.
CS: Istočnu Evropu, bilo Jugoslaviju ili Ukrajinu, Zapad vidi kao neku vrstu kvazi-Evrope. Čini se da je to u srži ovog sukoba, gdje je Ukrajina 2014. godine izjavila da želi nastaviti putem integracije u Evropu. Mislite li da će ovaj rat promijeniti odnos između Zapada i Istočne Evrope?
AH: Ne mislim da će Evropa dozvoliti da integrirana Ukrajina evoluira u evropski identitet. Možda zato što je Evropa prihvatila milione ukrajinskih izbeglica, to bi se moglo promeniti, ali mislim da je samo pitanje mjeseci kada će neko u tim zapadnoevropskim zemljama pokrenuti kampanju govoreći da Ukrajinci zagađuju Evropu.
I zato mislim da Putin uzima u obzir da ako uništi Ukrajinu i ubije dovoljno civila onda bi Ukrajina mogla biti previše iscrpljena i cijena slobode bi bila previsoka. To se dogodilo u Bosni, gdje je situacija prisilila Bosnu na pregovore o okončanju rata, a genocidima je bilo dozvoljeno da zadrže teritoriju koju su očistili. Ovo je zamrznulo sukob i nagradilo genocidne operacije. Zamislivo mi je da u jednom trenutku Evropa i Njemačka i ljudi koji više vole gas nego ljude samo pritjeraju Ukrajinu za pregovarački sto i natjeraju ih da se odreknu Donbasa i Krima. Vjerovatno bi iza toga stajala neka vrsta antiratne retorike. Oni su to zapravo uradili 2014. godine, ignorirajući Budimpeštanski memorandum iz 1994. u kojem je Zapad primorao Ukrajinu da se odrekne svog nuklearnog oružja a zauzvrat dao sigurnosne garancije. I to bi bilo katastrofalno.
CS: Osjećate li se optimistično u pogledu procesa privođenja ratnih zločinaca pravdi?
AH: Mislim da to nije realno, ne. Rusija sjedi u Vijeću sigurnosti. Oni mogu staviti veto na bilo koju rezoluciju. UN su apsolutno bezvrijedne u traženju odgovornosti Rusije. Ako se to nekako desi, a nadam se da hoće, to neće poraziti Ruse. Mislim da će Putin preživeti ovaj rat. Mislim da neće biti bilo kakvog protesta koji će testirati Putinovu unutrašnju moć.
To je zato što je Zapad Putina uvijek tretirao kao poslovnog partnera. Bilo je nekih gestova na daljinu, poput traženja od Rusije da ne hapsi previše disidenata. Ili ih upucajte u glavu na ulici—to je malo. Ali Zapad voli gas, voli učešće na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu.
CS: Milioni su već raseljeni zbog rata. Opisali ste sebe kroz svoje raseljavanje kao "ja sam ništa ako ne zaplet pitanja na koje se ne može odgovoriti, skup drugih". Možete li mi reći nešto o ovom osjećaju?
AH: U nacionalističkom diskursu vi sadržavate ovu nacionalnu suštinu koju nosite sa sobom gdje god da krenete. U vama je. A ako to ne možete izraziti u potpunosti, onda ste potlačeni. Generalno mislim da je to sranje. To je mitologija – u najboljem slučaju. Ono što sam naučio tokom svog raseljenja je da, iako postoji povezanost sa grupama ljudi u zajedničkom historijskom i kulturnom iskustvu, primarni kontekst identiteta je proživljeni život sa ljudima koji su slučajno oko vas.
Raseljavanje čini nešto na način na koji ljudi mogu razmišljati o pojmu svog nacionalnog identiteta. A možda bi se osjećali povezaniji s mitološkim dijelom nacije upravo zato što je direktni kontakt smanjen. I to je ono čime se hrani nacionalizam. Ratove u Jugoslaviji je u velikoj mjeri finansirala nacionalistička dijaspora, uključujući i neke u Srbiji, jer su živjeli u inostranstvu među sobom, i maštali o etnički očišćenoj zemlji u koju bi se mogli vratiti i biti samo sa drugim Srbima ili samo sa Hrvatima.
CS: Uoči rata u Bosni, objavili ste uvodnik svog prijatelja Guše, u kojem tvrdite da je hitna dužnost svih da više plešu ako žele zaustaviti nadolazeću katastrofu. I volite da pričate priče o onome što nazivate "provizornom radošću" tokom rata. Zašto je tako važno pronaći radost u ratu?
AH: Pronaći radost u bilo kom trenutku je važno. Posebno kolektivna radost. Zato sam se na početku pandemije počeo baviti muzikom, a to je muzika za ples. Želim da zamislim neku budućnost u kojoj bismo ja i ljudi koji mi se sviđaju ili potpuno stranci plesali uz ovo. Inherentno je utopijski pronaći prostor u kojem možete samo plesati. To je neka vrsta pobjede.
Volim taj editorijal jer je bio djelimično naivan. U isto vrijeme bilo je ljudi koji su se naoružavali i kopali rovove oko Sarajeva. I pošto moji prijatelji i ja nismo bili ljudi koji bi se naoružavali, što je u to vrijeme vjerovatno bila strateška greška, pomislili smo: "O, hej, hajde da plešemo!"
Bilo je vremena nakon što sam je objavio da sam je odbacio kao potpuno naivnu. Ali sada postoji nešto što cijenim u vezi s tim. Ples održava sposobnost da volite biti živ, što pomaže da ostanete živi. To je to vezivanje i zajedničko iskustvo, a rat, nažalost, i to stvara. Zvuči kao hipi stvar, ali svejedno ću to reći: ples stvara situaciju radosti i ljubavi, a to je ono što nam je potrebno kao ljudskim bićima.
Moji prijatelji su pravili žurke pod opsadom, a onda bi zvučnike izbacivali kroz prozore da bi Srbi čuli da se provode. Bilo je povremeno telefonske veze tokom opsade, zvala me je prijateljica i pitao sam je šta radi, a ona je rekla da ide u kino i da će trčati pod snajperskom vatrom da to uradi. Film je bio Terminator 2 . Da riskirate svoj život da vidite Terminatora 2 pod opsadom? To je nevjerovatno.
(Intervju je izvorno objavljen u magazinu The Nation)
