Piše: Almasa Hadžić
Ona je, po svoj prilici jedino dijete, djevojčica sa koji mjesec više od petnaest
godina, koja je u Bosni i Hercegovini, 1992.godine, uspjela pobjeći logorskim zlostavljačima,
cijeli dan po jakoj kiši, lutatala šumom, bježeći gazila nabujalu rijeku da
joj, kaže „cuke ne bi ušli u trag“ i na kraju, u mrklu noć, nemoćna i
iscrpljena stigla do slobodne teritorije gdje su je prihvatili njene komšije i
rođaci.
Sa svojom majkom i sestrom bila je zatočenica
logora Liplje kod Zvornika , iz koga su, zahvaljujući upravo njenim informacijama,
samo dva dana nakon njenog bijegai, branitelji, ustvari mještani koje zločinci
nisu uspjeli zarobiti, oslobodili oko
400 zatočenika, među kojima veliki broj izmučenih, zlostavljanih žena,
djevojaka, djevojčica...
Za medije, kaže, nikad nije govorila i naš
poziv da nam ispriča šta je sve preživjela, prihvatila je, najprije, s oprezom,
a nakon kratkog vremena iz nje je poteklo svjedočenje o paklu koji su preživljavali
zatočenici logora u kome se našla, a čije mučitelje, po svim važećim konvencijama,
klasične ratne zločince, do danas nije procesuirao ni jedan međunarodni niti
domaći sud.
Zove se Hasreta. Pronašli smo je u jednoj od
zemalja zapadne Evrope. Udata je, ima fin brak, odraslu djecu, radi, ali joj, i
pored svega, slike logora i onog što je tamo vidjela i preživjela, često izađu
pred oči, nakon čega, svaki put, veli
„otpati po nekoliko dana“ .
Otima se letargičnosti i apatiji, kaže, gazi
kroz život uzdignute glave, jednostavno,
ne da da je pamćenje slomi, već sve čini
da pamćenje pretoči u snagu i tako se suprostavi svima koji ovaj zločin žele da
prikriju i zločince amnestiraju od odgovornosti.
„Ja jesam bila dijete, ali, kad sam vidjela šta rade sa mojim
školskim drugaricama, prijateljicama, shvatila sam da to i mene čeka. Zato
sam odlučila da bježim. Ustvari, ja
nisam išla da pobjegnem, već da me, kad vide da bježim, ubiju. To je bio jedini način da ne padnem u njihove
zločinačke ruke“, počinje svoju ispovjest na početku našeg razgovora, ova
izuzetno pametna i hrabra, sada već četrdesettrogodišnja žena.
Razgovaramo telefonom više od sat vremena.
Kaže da ne pominjemo njene lične podatke, jer
oni koji bi trebalo da znaju, znaju ko je ona, gdje živi i, što je najvažnije,
znaju šta ona sve zna.
Prisjeća se dana kada je u selo ušao kamion sa
maskiranim pripadnicima srpske vojske koji su opkolili Liplje i u njemu kuću u
kojoj je živjela njena porodica.
„Nekoliko dana smo se krili po šumi. Dva dana
prije nego što su četnici upali u selo,
zarobili su neke ljude kao i moju drugaricu Jasminu. To jutro smo iz
šume došli kući. Mati je otišla da pusti goveda, a ja ostala da pravim pekmezne gurabije i maslenicu. Ruke mi u tijestu, kad u kuću utrča moj jedanaestogodišnji amidžić Azmir,
viče „rekla je strina da bježite iz
kuće“. Sa amidžićem je i moja mlađa sestra, njegova vrsnica. Dok se mi
raspravljamo da li da iskočimo kroz
prozor, u kuću su već ušli srpski vojnici. Galame, psuju. A tijesto mi još na
rukama. Izgone nas. Sestra je bosa, ja sam uspjela da uzmem cipele, gone nas
prema kamionu“.
Još se sjeća vriske mentalno bolesnog
dvanaestogodišnjeg komšije Hasana. Kaže, četnik jednom rukom drži Hasana,
drugom amidžića joj Azmira. Kako se Hasan otimao, četnik ga udari, ali istovremeno
ispusti Azmirovu ruku, nakon čega je Azmir počeo da bježi, skočio sa velike
podzide, utrčao među kuće i tu se izgubio.
Zločinci su pucali za njim, ali ga nisu mogli stići.
„Bježimo niz njive sestra i ja. Vidim bježe i
ostale komšije. Oni pucaju, ja zatvorila oči, mislim svi su pobijeni. U jednom
trenutku, shvatih da sam na kamionu. Kako ne znam. Udaraju kundacima narod, na
karoseriju kamiona bacaju jedne na druge. Okrenem se, kad moja mati ide
asvaltom, sama se penje na kamion. Pitam zašto si mati došla „gdje idete vi
idem i ja“ prošaputa. Moja najmlađa sestra Merima, imala je četiri godine,
otišla je sa strinom. Dovedoše i Đuzu, i još neke žene. Kasnije smo saznali da
je Azmir, iako je imao 11 godina, uzeo u naramak moju Merimu i sa njom stigao u
Novo Selo.
Na kamionu smo jedni na drugim. Odvedoše nas
do takozvane Asfaltne baze koja se nalazi na glavnom putu koji od Zvornika vodi
prema Sarajevu.
Jedan četnik zove motorolom nekoga, pita šta
će s nama, čujemo neko mu odgovara „vodite ih gdje znate i radite s njima šta
znate“. I tako su nas vratili i istovarili pred Đuzinom kućom“.
Hasreta se prisjeća da je na spratu Đuzine
kuće, u jednoj sobi, utjerano oko stotinu
zarobljenih muškaraca, dok su u drugim sobama bile žene i djeca.
U maloj sobi Đuzine kuće, koja prozorom gleda
na kuću njenih roditelja, sa majkom i sestrom bila je i ona.
„Na kauču prostrt čaršaf na kome se sušio
pilav. Žene skupiše čaršaf i pilav u njemu, staviše ga više trosjeda. Dvije
noći sam ja na tom pilavu prenoćila pokrivena džemperima i jaknama žena koje su
pokušale da me sakriju, da se ne primjeti da sam tu.
Treću noć dovedoše u našu sobu Đuzinu snahu,
moju tetku Pašu, Remzu, moju strinu, amidžića Elvira.
Pred akšam izvirim glavu ispod onih džempera,
a moja tetka sva izbezumljena kaže „bježi Hasreta bolje ti je da te metak
stigne nego da sa tebe svašta rade“. Bila sam u strahu od svakog narednog
trenutka koji dolazi“.
Pisjeća se, da su tu noć, negdje oko ponoći,
iz Đuzine kuće počeli odvoditi djevojke
i to u njenu porodičnu kuću da, bajagi, spremaju hranu narodu.
Jedna od odvedenih je zlikovcima kazala da je
Hasreta ostala u kući i oni su se odmah vratili po nju.
„Pitaju jesam li tu, ako se ne javim sve će
pobiti. Šta ću. Vode i mene u našu kuću, a ona puna vojske. Još jednu djevojku
su doveli samnom. Tu su i one koje su ranije doveli. Traže da im u ta doba
kuham kafu. Kad sam skuhala, uđoše dva
vojnika, psuju nam majku svima, vele izlazite napolje, jedan me udarcem obori
na zemlju,drugi udari Ramizu. Ona pade na pod. A meni, malo više od 15 godina, dijete sam, plačem. Pitaju me što
plačem, velim, boli me glava. Odvedoše me materi.
Čim je svanulo opet su došli po mene. Taj
cijeli dan sam pravila hljebove i to samo od vode i brašna. Kad sam popodne
ušla u Đuzinu kuću da dijelim hljebove narodu, vidim žene sa malim bebama.
Komšinica Mevla doji svoga Begu. Svi su gladni, iscrpljeni. Vraćam se i
krajičkom oka primjetih kako u našoj avliji kopaju veliku rupu.Pomislih „ovdje
će nas sve zakopati“. Tu večer sam ponovo
počela plakati, tražim da idem svojoj mami“
Iako je prošlo više od 28 godina, Hasreta se
sjeća i najmanjeg detalja iz zarobljeništva u Liplju. Sjeća se kad su, pod izgovorom da im kuhaju, u drugu
kuću odvojili 11 djevojaka, uglavnom
mlađe od 17 godina.
Dođoše dva vojnika i kažu da sve idemo u
kupatilo da se iskupamo. Uvečer, vidim nema od djevojaka koja je prethodnu noć spavala
pored mene. Moja majka, očajna, šapće
mi„ uči sine i moli Boga da te spasi, nemoj plakati, od plača nema ništa“...
Prenoćismo tu. Ujutro, dvojica njih, pokupiše
nas četiri cure, gone nas pred Đuzinu kuću da sječemo drva i to testerom.. Bog
je dao da smo od straha sve taj dan dobile menstruaciju. Krvarimo. Kasnije, dođe vojnik, mene i još jednu
djevojku odvede u Aišinu kuću. Tamo je sve bilo isprevrtano, skoro zdrobljeno.
Traži od nas da sve to složimo. Mi slažemo, a
dvojica stoje i prate šta radimo. Čujemo
šta pričaju. A nama matere obukle dimije, stavile šalove na glavu da izgledamo starije.
U jednom momentu, tog dana, kaže, mozak joj je stao.
Iz susjedne sobe koja je svo vrijeme dok su
one pospremale ostale prostorije, bila
zatvorena, izlazi jedna od djevojakaa, možda godinu starija od nje i za njom
čovjek, gorila, oko 45 godina starosti..
Na djevojci samo neka bluza, drugi dijelovi tijela bez odjeće, dok je muškarac bio potpuno go.
U ovom dijelu razgovora Hasreta stade. Osjetim
suze. Ne može dalje. Drhti. Kad se pribrala, kaže bio je to prvi put da je vidjela golog muškarca.
„Ugura onu jadnicu u kupatilo. Ja pognula glavu, metem
hodnik, metem samo da što duže radim..
Vojnik koji tu stoji govori „hajde, dobro je,
pomela si, idi u kupatilo operi se i dođi ovamo“.
Ja dalje metem, mislim, odoh ja, pucaj ti
zamnom.
Operem ruke i vratim se, a on mi psuje Boga,
kaže „nisam ti rekao da pereš ruke“. Dere
se na mene, traži da se skinem, ja preklinjem „nemoj molim te imam
menstruaciju“...
Kako to rekoh, posla me nazad, kući, kaže da idem
tamo gdje mi je otišla ona drugarica što
je malo ranije izašla gola iz sobe i veli da dovedem i nju pa će onda on
provjeriti da li ja imam mensturaciju.
Prijeti da će me ubiti ako sam slagala.
Ja se popnem Đuzinoj kući a tamo moja
drugarica čeka me sva nikakva.. Ispričam joj šta
je rekao onaj vojnik. Kažem joj da ja neću
nazad, i neka onom vojniku kaže da me je
odveo drugi vojnik.
