Na početku agresije na Bihaćki okrug svojim ratnim prijateljima je kazao slijedeće:“ Zapišite sve što vidite, ne ostavljajte ništa sjećanju, ni zaboravu.
Pišu: Maslak Nizamija i Sulejman Lipovača
U okviru muzejske zbirke „5.
korpus Armije R BiH“ i fonda filmskih
negativa, se nalaze i filmovi, a u okviru fonda video materijala i video
zapisi, prvog ratnog snimatelja na području Bihaćkog okruga Joška Ujevića. On
je pred samu agresiju došao sa TV Bosne i Hercegovine da pomogne u radu novotovorenog
ITC centra u Bihaću. Došao i ostao.
Prvo se uključio u Štab TO Okruga
Bihać, da bi nakon formiranja 5. korpusa Armije R BiH, došao na mjesto ratnog
snimatelja u Odjeljenje za moral Komande 5. korpusa Armije R BiH. U tom periodu
hiljade boraca, hiljade ljudi ušlo je u objektiv njegove kamere i fotoaparata i
zapravo oni su njegov ogroman TV portret.
Na početku agresije na Bihaćki
okrug svojim ratnim prijateljima je kazao slijedeće:“ Zapišite sve što vidite,
ne ostavljajte ništa sjećanju, ni zaboravu. Oko vas su heroji, na suprotnoj
strani su hulje. Bosna ima pravo na istinu, a vi tu istinu znate.“ Zato je
valjda nasretniji bio kada se nalazio na prvoj liniji i sa borcima 5. korpusa.
A bio je sa kamerom i
fotoaparatom, počev od Bosanske Otoke, još od aprila 1992. godine, pa Bužima,
Ćorkovače, Bosanske Bojne, Gradine, Barakovca, Hasinog vrha, Šmrekovca i
Bosanske Krupe. Stalno je bio tamo gdje je bila akcija, ali gdje je bilo teško,
gdje je samo djelić, samo nit, razdvajao život i smrt.
Oko njegove kamere uhvatilo je i
prve granate izručene sa Gorjevca na Bihać, pa i onu koja je samo na dsetak
metara pala od njega, pa onu u jeku najžešće bitke u Bosanskoj Bojni, koja jje
također samo na koji metar završila od njega u blatu, od kada je zapravo
proslavljao i drugi rođendan.
Ujević je bio čovjek koji je
smatrao da u strašnim trenutcima ne smije da bježi, da mu je posao da radi, da
snima sve strahote koje horde rade na Bihaćkom okrugu. Na pitanje zašto nije
otišao, odgovarao je;“Mnogi su mi govorili da odem, zvali me i porodica i
prijatelji, poznanici, kolege. Nisam htio, jer samo tako možemo ostati, može
opstati BiH. Sad smo mi na potezu. Ni nostalgija za rodnim krajem, za
porodicom, čak nije važna. Golgota Bosne je moja sudbina“.
A u objektiv Joškove kamere i
fotoaparata stalo je sve ono što je poduzimao narod Bihaćkog okruga da se
organizuje i da svoju moć izrazi kroz 5. korpus Armije R BiH. Stale su i suze
rastanka sa najdražim, i bol i akcije boraca, i uspjesi na linijama, ali i
susreti u mjesnim zajednicama, radost susreta i tuga rastanka. Stao i ostao
život ljudi koji su svoju kožu doživljavali kao granice vlastite države Bosne i
Hercegovine. Takav je bio i Joško.
(Maslak Nizamija i Lipovača Sulejman uposlenici su Muzeja Unsko-sanskog kantona)
