"Dok se čekao na red da uđe u bazu, ja sam utrčao u jedan od autobusa, sjeo pored starije žene i zamolio je da mi, ako ima, da šamiju što je ona i učinila. Povezao sam glavu šamijom i kad je vojnik ušao da provjeri da slučajno u autobusu nema neki novinar, nije me primjetio“.
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić Blicko
Sedmoricu iscrpljenih, gladnih,
isprepadanih dječaka, fotoreporter Ahmet
Bajrić Blicko, snimio je u NATO bazi na Dubravama kod Tuzle u danu nakon što su
izbjegli Karadžićevim i Mladićevim ubicama u Srebrenici.
Neki su, kako svjedoči fotografija,
sjedili a neki ležali pored jedne od srebreničkih majki za koju se u vrijeme
kada je nastao snimak, nije znalo da li se radi o majci nekog od njih ili su,
jednostavno, samo potražili zaštitu blizine ove žene.
„U ovom momentu ne mogu se sjetiti
da li je to bio 13 ili 14 juli. Znam da je padala noć i da UNPROFOR nije
dozvoljavao novinarima ni fotoreporterima da prođu kapiju baze u koju su,
autobusima, iz Kladnja dovožene žene i djeca koji su deportovani iz
Potočara.
Dok se čekao na red da uđe u bazu,
ja sam utrčao u jedan od autobusa, sjeo pored starije žene i zamolio je da mi,
ako ima, da šamiju što je ona i učinila. Povezao sam glavu šamijom i kad je
vojnik ušao da provjeri da slučajno u autobusu nema neki novinar, nije me
primjetio“, prisjeća se Bajrić.
Čim je počelo iskrcavanje
deportovanih, pored žičane ograde, kaže, ugledao je ženu oko koje je bilo okupljeno
sedam dječaka.
Fotografisao ih je i, u brzini,
uradio još desetak snimaka haosa koji je vladao u bazi, nakon čega su ga
primjetili vojnici UNPROFOR-a i odmah ga izbacili preko kapije.
„Kad su me izgonili, nekoliko
desetina okupljenih kolega fotoreportera i novinara, kojima nisu dali da uđu
unutar kruga baze, počeli su aplaudirati. Bilo im je drago što je bar nekom
uspjelo da uđe u bazu. Na svu sreću, nisu mi uzeli snimke“, priča nam Bajrić.
Dječaci sa fotografije nastale u
krugu NATO baze na Dubravama u julu 1995. godine, danas su, vjerovatno,
ostvareni, porodični ljudi, sa završenim školama, fakultetima.
Fotoreporter Bajrić, pak, kaže da
bi volio znati gdje su danas ova nekadašnja djeca, kako i gdje žive, jesu li
njihovi roditelji, rođaci, prijatelji preživjeli genocid...
Tragajući za nekim od aktera
Bajrićevih fotografija iz jula 1995.g odine, prije dvije godine, saznali smo za
sudbinu jedne od njegovih najpoznatijih fotografije,
na kojoj, uplakana djevojčica, nakon deportacije, u Ravnama kod Kladnja, u
krilu drži svog mlađeg brata, ne znajući šta joj je sa roditeljima.
Prema informacijama koje smo
dobili, djevojčica je u genocidu ostala bez oba roditelja, te je odrastala sa
nenom. Uspjela je završiti fakultet, udala se i sa svojom porodicom danas živi
u Sarajevu.
Njen brat, koji je u vrijeme
nastanka fotografije imao između tri i pet godina, također se obrazovao,
studirao jedno vrijeme medicinu, nakon čega je otišao u Ameriku.
Po riječima jednog od njihovih
poznanika, brat i sestra su se svo vrijeme odrastanja držali zajedno i danas,
bez obzira gdje ih je životni put odveo su
neizmjerno vezani.
Fotografije Ahmeta Bajrića Blicka i
drugih najpoznatijih domaćih i svjetskih fotoreportera, nastale u vrijeme
genocida u Srebrenici, autentični su svjedoci događaja iz tog perioda.
