Razgovarao:
Amir Husrep
Fahira
Fejzić Čengić je redovna profesorica na
Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku žurnalistike. Predaje Teoriju
informacija, Printano novinarstvo, Istraživačko novinarstvo, Medijsku kulturu i
Medije i međunarodnu politiku. Rođena je u Visokom gdje je završila osnovno i
srednje obrazovanje. Diplomirala, magistrirala i doktorirala na Fakultetu političkih
nauka u Sarajevu.
Objavila
je dvanaest knjiga o medijima. Njen akademski vijek je dug dvadeset i tri godine. U profesionalnom
novinarstvu je radila deset godina. Bila
je novinar, urednik i dopisnik u listovima „Oslobođenje“, „Naši dani“,
„Preporod“, „Ljiljan“, „Muslimanski glas“ i „Odsjek“. Pored toga ostvarila je
radni angažman na Radio Sarajevu i TV Sarajevo.
Stanje
medija i stanje nacije
Kakvo je stanje u medijima u Bosni i
Hercegovini?
„Ja
sam u samim medijima bila preko 10 godina. Cijeli moj život je na neki način
povezan sa medijima. Što bi se reklo odrasla i ostarila sa medijima“, započinje
ovaj razgovor profesorica Fejzić-Čengić.
„Na
početku želim istaknuti da su moje refleksije šire od onoga što bi svakom
novinaru odgovaralo. Radila sam u sistemu novinarstva u staroj državi,
Jugoslaviji. U tom sistemu rada postojao je veliki red. Možda je to nekad
izgledalo i kao previše reda, ali se jasno znalo ko kosi, a ko vodu nosi“.
Fejzić-Čengić
pojašnjava da je prostor novinarstva u bivšoj državi bio jasno definiran.
„Novinar
je počinjao kao saradnik broj četiri. Sljedeća stepenica napredovanja je bila uslovljena sa dvije
godine rada da bi dobili naziv novinar broj tri. Da bi došli na funkciju koja se
označavala sa titulom broj dva trebale su vam još dvije godine rada. Zatim su
slijedile još četiri godine rada kao saradnik broj jedan i kao običan saradnik.
Vi ste morali odraditi osam godina u medijima da bi došli na poziciju
elementarnog urednika. Ista takva gradacija je bila i u uredništvu. Četiri faze
i osam dodatnih godina da bi postali samostalan urednik“.
Prema
njenim riječima ova ljestvica uzrastanja i napredovanja u novinarstvu je ključna
za spoznaju razlike između novinarstva u tom sistemu i ovog današnjeg.
„Nedavno
sam vidjela da je jedan moj student, koji je lani završio studije, postao
urednik za tri mjeseca“ sa nevjericom spominje Fejzić-Čengić.
„Ovim hoću da iskažem, kao osoba koja je radila u oba sistema i posjeduje dosta iskustva sa medijima, svoju skepsu oko toga da je nemoguće bez iskustva postati dobar novinar ili urednik. To je taj nedostatak kičme današnjih medija u Bosni i Hercegovini i tavih je jako puno“.
Šta je sa ratom, ratnim novinarstvom i
koliko je rat uticao na naše medije?
„Ono
što se događalo u ratu je ratno novinarstvo. Ovdje ga ne bih previše stavljala
u prvi plan, sa svim njegovim aspektima bijele, sive i crne propagande što je
sasvim normalno i logično za zemlje u ratu. Više bih voljela govoriti o
postratnom stanju medija.
Ono
se može deklarirati kao jedan nagli i snažni iskorak u svjetske tokove. Za
takvo nešto mi smo bili potpuno nepripremljeni. Svi svjetski mediji su se
razvijali korak po korak. Pratili su sve tekovine u ekonomiji, politici,
finansijama, akademskim i obrazovnim tokovima. U tom momentumu, mi smo iz rovova i ratnih uniformi uskočili u/na internet“.
„Neosporan
je naš trud da stignemo druge i te stvari su se morale desiti zbrzano. Bilo je
to nasilno uskakanje u tehnološke tokove koji su takvi da jednostavno traže da
to prihvatite ili propadnete“.
Nastavljući
razgovor, profesorica kaže da je posljednjih dvadesetak godina obilježio jedan
zanimljiv proces.
„Prvo
su dominirali, pod jakim uticajem visokih predstavnika, državni mediji i to je
bilo karakteristično za sve platforme. Kako je vrijeme odmicalo i broj medija
je kvantitativno rastao. U jednom
trenutku do dvije hiljaditih Bosna i Hercegovina je imala više od pet stotina
medija.
Takav
broj je, objektivno govoreći, dovoljan za zemlje poput Italije.
Danas
imamo broj medija koji je proporcinalan našem društvu. Ovi koji su
najpopularniji u našoj državi su pokrili tržište, tokove novca i mogućnost
apsorpcije svih medijskih sadržaja kod
publike koja, uz dijasporu, nije veća od pet ili šest miliona“.
Online mediji su u nezaustavljivom
rastu. Kakvo je stanje u tom segmentu bh. novinarstva?
„Online
platforma je danas prvi izbor ako želite pokrenuti medij. To je jedna
predominatna sfera koja gazi svu konkurenciju pred sobom“.
Ipak,
prema njenim riječima, danas je to sve
spojeno.
„Nemoguće
je imati radio ili TV stanicu, a da nemate dostupnu online verziju. To je sve
uzrokovano zahtjevom za dostopnošću koja je postavljena na 24/7, a sve zbog
ubrzanja načina života. Ako to ne ispoštujete, šanse za uspjeh su jako male“.
Mediji su onakvi kakvo je društvo. Da li
je to istina?
„Danas
je jako potrebno da se kritički govori više o medijima nego o njihovim
konzumentima jer oni za mnoge stvari nisu krivi. Poznato je da većina trendova
potiče od elita, urednika i novinara, a ne od širokih masa.
Mi
trebamo priznati sami sebi da se kod nas još prepliću tokovi složene država
Bosne i Hercegovini i postratni i postgenocidni
tokovi društva“.
Ističe da Bosna i Hercegovina još ima i dječijih
bolesti u medijskom smislu te riječi. Napominje i da jako puno privatnih medija
uopće ne zaslužuju imati subjektivitet.
„Naši
mediji nemaju svjetski ABC monitoring medija. Takva praksa monitoringa je
uobičajena u zapadnim medijima. Tu trebaju biti objavljene informacije koje su od
javnog značaja. Mora se znati u čijem je vlasništvu medij, ko su mu saradnici,
kojom problematikom se bavi i koliki je kapital kojim raspolaže.
U
nas je to još jedna posebna vrsta džungle gdje nemamo uređene ni impressume
dosta medija. Takve stvari u svijetu su nezamislive“.
Komentirajući
regulatore medijskih sfera, a to su u nas Vijeće za štampu i RAK, Fejzić-Čengić
kaže da ni oni nisu na visini zadatka.
„Naša
država nema ni ministarstvo medija, a ni zakone o medijima. Tu je samo zakon o
javnom servisu koji nam je nametnut i zakon o kleveti.
Praksa
u Evropi je da javne televizije i radijske stanice postoje da bi njegovale i
čuvale vlastitu kulturnu baštinu. Ostatak svijeta se vodi američkom logikom da
su najvažniji mediji, privatni mediji. To mogu raditi zemlje sa visokim
korporativnim i intelektualnim kapitalom“.
Za
sebe kaže da je stara škola i da je pristalica evropskog tipa.
„Dobro
je da imamo javne servise i moramo ih imati po zakonu. Uzimajući obzir kakvi
smo kao zajednica i društvo, mi ne bi čak ni osjetili potrebu da ih trebamo
imati jer ne shvatamo njihovu važnost“.
Prema njenom mišljenju približavanje Briselu može doprinijeti napredovanju javnih servisa i to je dobro.
Na
bosanskohercegovačkom medijskom nebu imamo i medije koji su podružnice
svjetskih medijskoh korporacija.
„Dešava
se da ključni mediji na ovim prostorima postaju oni koji dobiju donacije
međunarodnih korporacija. Takve korporacije dođu i pokupuju pismene novinare i
to je početak kraja“.
Prema
njenom mišljenu takve korporacije i
kapital traže da se na prvom mjestu
zastupaju njihovi interesi.
„To
je istina, ali ona slabo spominjana. Mi nemamo dovoljan broj medija koji
njeguju bosanskohercegovačke interese.
Rekli smo da su mediji
ekvivalent društvu. Mogu li oni na neki način određivati kurs rada našim
političarima?
„Taj
nedostatak medijskog izvještavanja o
nacionalnim interesima se najbolje ogleda po pitanju izlaska države na naše
granice. Neko će reći da je to isključivo pitanje politike, ali mislim da
mediji imaju jako veliku ulogu u tome. To su elementarne stvari. Da mediji nisu
jalovi, kao i politika, oni bi napravili javni pritisak na odgovorne ljude da
se to uradi“.
„Ovakva
politika koju političari plasiraju preko svojih medija glasnogovornika postala
je sumorna. Cijelo društvo kod nas, a mediji pogotovo na neki način rade na
principu EKG-a“.
