"Teško je kad nogom staješ na taj put jer znaš da je natopljen krvlju tvojih saboraca".
Piše: Almasa Hadžić
Advokata Džemaila Džemu Bećirevića danas smo zatekli na putu prema Bihaću. Sa žaljenjem nam je kazao da večeras u Nezuku neće moći prisustvovati obilježavanju 28. godišnjice proboja "kolone smrti" na slobodnu teritoriju, gdje će se okupiti mnogi njegovi preživjeli saborci i prijatelji.
"Iskreno, svaki moj dolazak u Nezuk, bilo da je kretanje na Marš mira ili obilježavanje godišnjice proboja u meni stvara neki čudan osjećaj tegobe koga, evo, prošlo je 28 godina, se ne mogu osloboditi.
Preživio sam, ali mnogi moji saborci nisu. To je ta muka koja, siguran sam, prati svakog ko se tih julskih dana našao u koloni u kojoj nam je smrt bila saputnik.
I kako koja godina prolazi, ja se sve više sjećam tih dana, jednostavno, pred oči mi izlaze slike koje sam nekad želio zaboraviti.
Ali, ne, sjećam se svakog detalja, svakog jauka mojih ranjenih saboraca, svakog čovjeka koji je pred mojim očima prestao da diše.
Nekad se ne mogu sjetiti neke banalne stvari iz vremena mira, ali horor koji smo živjeli tih julskih dana, siguran sam, pamtit ću dok sam živ", kazao je danas za Politicki.ba Džemail, povjeravajući nam da se i danas druži sa ljudima s kojima je 16. jula 1995. godine prešao neprijateljsku liniju kod Sapne, noseći polumrtvog prijatelja, komandanta 284.brigade Veiza Šabića.
Politicki.ba prenosi ispovjest Džemaila Bećirevića o događajima iz "kolone smrti" koju je svojevremeno ispričao našem novinaru.
...Džemail, kao i svi drugi koje su u danima zauzimanja Srebrenice od strane Mladićevih zločinaca, bile uprte oči hiljada onih koji su bježali od smrti, svoju srebreničku priču započinje okupljanjem na Jagliću uvečer, 11. jula 1995. godine, kada je trebalo odlučiti kojim pravcem će kolona od više od 15.000 bespomoćnih civila krenuti u proboj.
"I sad su mi pred očima iskopnjela bespomoćna lica hiljada muškaraca iz kojih je izlazilo samo jedno pitanje: ima li nam spasa. Mnoge te ljude sam poznavao. Vidite očeve kako oko sebe okupljaju sinove, vidite braću kako se skupljaju da budu zajedno, vidite golobrade dječake kako hrabre svoje očeve i djedove da se ne plaše da će oni izdržati put...
I da sam na filmu sve te scene gledao, teško bih ih zaboravio.
U vama se sve lomi od nemoći u kojoj se nalazite, ali zbog pozicije u kojoj ste, a ja sam bio u komandi 284. brigade na čijem čelu je bio Veiz Šabić, držite se, svjesni da ne smijete pokazati bilo kakvu emotivnu slabost...
Sjećam se te noći i pitanja ko da preuzme čelo kolone. Svi gledaju u Veiza, računajući da on poznaje teren jer je bio komandant iz Konjević Polja.
Kad je Veiz rekao da će on sa svojom brigadom povesti kolonu nastupilo je olakšanje kod mnogih. Krenuli smo negdje oko ponoći".
Na svakoj stopi puta kojim je kolona prošla od Šušnjara do Nezuka, priča Džemail, čekala je smrt.
Umor, glad, jauci nakon granatiranja, haluciniranje saboraca, sve mu to, kada godinama poslije, u koloni Marša mira krene prema Potočarima, izlazi pred oči.
"I sad mi je u glavi 12. juli 1995. godine, kad smo se našli na Kameničkom brdu.
Čujemo srpske vojnike idu kroz Loliće i megafonom pozivaju. "Veize Šabiću predaj vojsku, tvoja žena i djeca su u našim rukama", a onda odjeknu plač djece. Bilo je jezivo, posebno što je Veizova supruga sa dvoje male djece ostala u Potočarima.
Nije se dao pokolebati. Kaže mi: "Džemo naša sudbina je u Božijim rukama, šta nam bude suđeno to će se i dogoditi i idemo naprijed. Pretpostavljao je da se radi o propagandi, što se, kasnije ispostavilo kao istina".
Koja dionica puta je bila najteža, gdje se od umora, gladi, stresa, straha padalo i psihički i fizički, Džemail ni danas, kaže, ne može uprijeti prstom i reći 'eh, ovdje je bilo najteže'.
"I ja, kao i svaki preživjeli učesnik proboja imam svoju priču o tome šta smo sve prošli u tih nekoliko dana i svaka od tih priča je različita, ali, po težini i količini tragedije koju sa sobom nosi, opet, ista.
Još uvijek se pitam kako čovjek preživi trenutke kada pored njega meci od prage dižu zemlju u zrak a on se ne pomiče i čeka koji će od njih označiti kraj njegovog života.
Kako se ostane normalan u trenucima kad pored sebe vidiš teško ranjenog brata, sina, prijatelja, a ne možeš da mu pomogneš, kad vidiš ljude kako u trenucima halucinacije kreću na svoje komandante i saborce vjerujući da su to četnici.
To je pitanje za nauku.
I sad razmišljam zar je moguće da smo u onom paklu nadmudrili četnike na Mramorju koji su nas čekali u ogromnoj zasjedi i umjesto oni nas, mi smo njih zaskočili, zarobili im oficira i MTS.
Sve što sam nekad mislio da, iako sam oduvijek važio za stabilnog i sabranog čovjeka, ne bih mogao izdržati, izdržao sam. Sve je bilo "najteže", ali i kad sam mislio da je kraj, da nema dalje, vjeravao sam da neko mora preživjeti i pričati o tome šta se dogodilo u Srebrenici.
Nažalost, mnogi nisu preživjeli".
Advokat Džemail jedan je od onih aktera srebreničke kolone smrti koji je uspio u Tuzlu donijeti svoje dnevnike u kojima je od vremena koje je prethodilo agresiji u Bratuncu gdje je živio, zbivanjima oko pada Konjević Polja 1993. godine, pa do proboja 1995. godine, zapisao i opisao svaki događaj. Kao pravnik, znao je, kaže, da će to što je zapisao imati svoju težinu i značaj.
Iako se svega sjeća "kao da je jučer bilo", ipak, kaže, postoje trenuci sa kojima se i nakon toliko godina, naprosto, živi.
Drama koju nikad neće izbrisati iz svog sjećanja jesu događaji u danu uoči proboja linija prema slobodnoj zvorničkoj teritoriji kada je teško ranjen njegov komandant i nerazdvojni prijatelj Veiz Šabić, te pred njegovim očima od granatiranja izginuli mnogi njegovi saborci.
"U ratu se nikad nismo razdvajali, pa ni u trenucima proboja, sve do momenta kada je na putu prema Križevićkim njivama Veiz otišao sa grupom diverzanata da izvidi teren prema Baljkovici, a meni rekao da ostanem sa borcima.
Dugo se nisu vraćali i nakon nekoliko sati odlučili smo da krenemo da ih tražimo.
Negdje kilometar - dva, naprijed sretnemo nekoliko boraca koji nam saopćavaju da su i Veiz i Ejub Golić teško ranjeni, kao i dosta boraca koji su krenuli u izviđanje, da ima poginulih, ali da o tome ne govorimo nikome kako ne bi nastala panika u koloni koja se već grupisala na tom prostoru.
Bio je to dan kada se na Križevačke njive spustio onaj strašni grad i nevrijeme. Krenuli smo da tražimo Veiza i našli ga teško ranjenog. Ejub je već bio mrtav. A tako je malo bilo ostalo do slobodne teritorije.
Danas kad kolona Marša mira krene prema Potočarima, obavezno stanemo na tom mjestu.
Teško je kad nogom staješ na taj put jer znaš da je natopljen krvlju tvojih saboraca".
Ni u jednom trenutku u danima golgote koju je prošao nije se, kaže, plašio smrti. Isčitao je mnogo knjiga, raznih referata sa naučnih konferencija, slušao akademike, profesore, i pametne i manje pametne ljude, ali do danas, veli, nije našao odgovor na pitanje odakle u čovjeku tolika mržnja da počini zločin kakav se dogodio u julu 1995. godine nad srebreničkim Bošnjacima".
Džemail je, u godini u kojoj smo razgovarali, bio u koloni Marša mira, skupa sa svojim nekadašnjim saborcima.
Sa sobom redovno vodi svoju djecu i djecu svojih rođaka i prijatelja. Prilika je to, kaže, da se vidi sa mnogim svojim sapatnicima iz kolone. Da se svi skupa sjete onih kojih nema.
Ne propušta da ispriča kako je, teško ranjenog Veiza donio na slobodnu teritoriju.
"Nekim ćebetom ogrnem Veiza, on se naslanja na mene i polako idemo. Teško se krećemo oba - on jer je ranjen i iscrpljen, a ja što ne mogu da vladam sa njim jer je dosta viši od mene.
Zamolim jednog visokog momka iz kolone, da on preuzme Veiza, a ja ću povesti ranjenog Baltu, otprilike je moje visine. Iscrpljenost me sustiže, baca me, ali idemo...
Išli smo nekih stotinjak metara, kad odjednom eksplozija Bilo je to 16. jula, iza četiri sata ujutro. Vidim Veiz pada, nakon što ga je eksplozija prethodno digla u zrak. Onaj mladić što ga je vodio pada na drugu stranu. Priđem im - onaj mladić izdiše.
Hoću da podignem Veiza, a on mi šapće "Džemaile, spašavaj sebe, a ako ostaneš živ pogledaj malo i na moju djecu".
Ne znam u toj agoniji šta sam govorio, ali mi je Veiz kasnije ispričao da je čuo kako mu govorim "i mrtvog ćemo te prenijeti"...
Domalo pristigoše borci, prenesemo ga do one čuvene garaže, a ona puna ranjenika. Ubrzo javljaju da je probijena linija. Napravimo nosila i krenemo u posljednju bitku . Ni danas ne mogu vjerovati da sam prošao onu petodnevnu golgotu, a da sam na slobodnu teritoriju izašao fizički neokrznut. To je valjda moja sudbina"
Pred samu agresiju Džemail je završio pravni fakultet i vratio se u svoj Bratunac gdje je odmah dobio zaposlenje.
"Moja familija je bila dosta imućna. Svi su živjeli u Švicarskoj osim mene i moje supruge. Dolazi otac i kaže da se spremam da idem i ja u Švicarsku jer će biti rat. Velim mu "nema govora".
Otac me me gleda, zna da neću popustiti, ode u trgovinu i kupi tri tone brašna i doveze kući. Nakon toga sam u Švicarsku otpremio suprugu i petnaestomjesečnog sina.
Kad smo u julu 1995. godine došli u Tuzlu, odem da od vojnih i civilnih vlasti tražim dozvolu za izlazak iz BiH kako bih posjetio svoju porodicu. I sad se sjećam pogleda rahmetli Fude Hadžiabdića i pitanja "pa zar ćeš se vraćati".
Kad sam mu se nakon mjesec dana javio da sam u Tuzli, zagrlio me je ne vjerujući da sam se vratio. Nikada nisam zažalio što sam ostao sa svojim narodom", ispričao nam je svojevremeno Džemail.
Džemail Bećirević je nakon dolaska mira u Sarajevu otvorio advokaturu. I danas, njegovo društvo čine Veiz koji se dugo oporavljao nakon ranjavanja, Ismet, Fadil... uglavnom, sve saborci iz Srebrenice s kojima je skupa preživio "kolonu smrti".
