Džananović: Borellova tvrdnja da EU ne može ništa Izraelu je netačna!

Sve je to tačno, EU ima izuzetan arsenal vanjskopolitičkih i instrumenata proširenja i po obuhvatu pitanja i politika kojima se bavi, prevazilazi sve ono što drugi akteri mogu, eventualno, ponuditi. Osim toga, EU je tu, njena granica je i naša granica. Razlozi za neuspjeh su, u najkraćim i najjednostavnijim crtama – nekonzistentnost i birokratiziranost politike proširenja. I javnosti i političarima u regionu vrlo je prepoznatljivo kolebanje EU kad je u pitanju proširenje – isprazna retorika „podrške“, iza koje ne stoji stvarna volja i čvrsto opredjeljenje, već samo kupovina vremena. Dosad je, finansijski, uloženo jako puno i kupljeno je taman toliko vremena da proces proširenja zapadnog Balkana poprimi sve karakteristike „turskog scenarija“ – mučnog višedecenijskog procesa s neizvjesnim krajem. Sjeverna Makedonija je kandidat od 2005. i još nije započela pregovore!!! BiH je potencijalni kandidat od 2003. i da bi, samo, dobila kandidatski status mora provesti vrlo zahtjevne ustavne reforme koje bi bile primjerenije za sam finiš procesa pristupanja, a ne njegov predpočetak. Istovremeno, Srbija pod Vučićevim vodstvom je jedan od predvodnika integracija u regionu?!

Ovi primjeri ne ukazuju samo na neuspjeh, već i na nekonzistentnost u EU politici, i različite kriterije i pristupe prema pojedinim zemljama regiona. Isti proces, različiti kriteriji i metodologija praćenja uspjeha, čak dodatno produbljuju krizu na zapadnom Balkanu, pa i jaz između zemalja. BiH je čekala 7 godina da na snagu stupi SSP. Srbija je prije postala kandidat za članstvo nego što je njen SSP uopće stupio na snagu! Sjeverna Makedonija i Albanija su ostavljene na milost i nemilost nakon svega što su postigle. EU nije bez simpatija gledala na promjenu vlasti u Podgorici, iako se vrlo jasno radi o antizapadnom političkom zaokretu. Kosovo nije dobilo obećanu viznu liberalizaciju. Kako bilo ko u regionu može EU shvatati ozbiljno nakon takvih promašaja? Čak ni Srbija koja se izborila za najpovoljniji tretman od strane EU ne pokazuje ni najmanje uvažavanja prema EU kao vanjskopolitičkom akteru – no EU je to tek shvatila kad su u Beogradu osvanuli bilboardi u čast kineskog lidera.

Da bi novac i resursi koje EU ulaže imali ikakav smisao i rezultat, da bi EU (p)ostala relevantna pristup se mora promjeniti, suštinski promjeniti. EU se mora unutar sebe čvrsto odlučiti za proširenje, realne ali i ambiciozne rokove za članstvo, kao i jasne i ujednačene političke kriterije u korist proEvropskih snaga u regionu. To znači da moraju postojati i jasni politički parametri o proEvropskim stavovima – da li je formalna i administrativno-birokratska priprema u sklopu nekog poglavlja jednako vrijedna kao i civiliziran i odgovoran odnos prema prošlosti, međunarodnopravnim obavezama, prema susjedima... Šta su, zaista, fundamenti u procesu priključenja koji trebaju biti prvi, kako je to najavljivala francuska nova metodologija? Njih ne može odrediti birokratija, ali ni loša i nekonzistentna politika. Zato je potpuno nov pristup conditio sine qua non i za EU i za region.

Građani kažu - NE

 Da li treba odustati od EU?

- Ako pitate građane – odgovor je NE, jer redovito, preko 70 odsto građana BiH podržava članstvo u EU. Ako pitate političare, odgovor je, također, NE, jer u nepreglednoj masi političkih subjekata u BiH ne postoji niti jedan koji je euroskeptičan ili se izjašnjava protiv EU u bilo kojem obliku. I moj lični odgovor je uvijek konzistentno NE, bez obzira na sve manjkavosti EU, upravo zbog toga što je OVO u čemu živimo alternativa članstvu u EU. Nismo članica, nismo ni blizu, jer nemamo ni status kandidata. Dakle, ako se pitamo šta i kako izgleda bez EU – evo nas, to je to. Ako nam je ovaj nivo demokratskog i ekonomskog razvoja zadovoljavajući, ako je ovaj nivo vladavine prava i općenito razvoja svakog resora najbolje što možemo, mi smo već tu.  Nas ni sada ništa ne sprečava da se grebemo za mrvice sa drugih stolova. Takva podrška ne dolazi s tako rigoroznim uvjetima, kao ona koja dolazi od EU, dakle i političari bi mogli odahnuti.

Činjenica je da većina građana u BiH i regionu, ipak, nije zadovoljna aktuelnim stanjem, želi i vjeruje da možemo bolje. Mladi ljudi koji odlaze iz BiH i regiona, odlaze u potrazi za višim standardom života, u svim segmentima, kakav ima EU, ne idu za nekim drugim i drugačijim standardima koji su niži od naših. Sve su to jako važni indikatori stanja svijesti. EU standardi su onaj „bolji život“ kojem se teži. Niko ne želi i ne sanja o EU birokratiji, ni građani u državama članicama nisu time oduševljeni, ali bolje obrazovanje, kvalitetniji i bolje plaćeni poslovi, zaštita na radu, konkurentnost, pristup strukturalnim fondovima, bolji uvjeti života i usluge…sve je to pod krovom EU.

Svake godine, sa svakom generacijom studenata, u različitim međunarodnim okolnostima, predavanja o EU političkom sistemu počinjem s njihovim asocijacijama vezanim za EU i to zabilježimo i fotografiramo, da bi mogli pratiti kao se njihove asocijacije mijenjaju tokom akademske godine, a s moje strane tokom duže od decenije – negativne asocijacije su prisutne i mijenjaju se ovisno o aktuelnostima, dakle, prolaznog  su karaktera. Ove pozitivne su, međutim, konstantne.

Postoji, dodatno, i onaj politički impuls koji proizlazi iz širenja velikih blokova poput EU i NATO-a – kad ste u njihovoj blizini, a mi dijelimo granicu s oba bloka, onda je veći dio međunarodne interakcije i neposredna interakcija s prvim susjedom, zapravo vrlo neuravnotežena i na štetu te države – jer se odvija prema pravilima i standardima tih blokova. Mi te standarde moramo prihvatiti i implementirati ih, to je preduvjet svake interakcije, iako ni na koji način, kao nečlanica, ne možemo utjecati na njih niti imamo mehanizam zaštite svojih interesa. Dakle, sve te norme za nas, ipak, važe, iako  mi ne sudjelujemo u njihovom oblikovanju. Takva pozicija, pogotovo kad je riječ o malim državama ni politički ni ekonomski nije isplativa, ni dugoročno održiva.

Kinesko-ruska računica 

- „Treće zemlje“ – SAD, Kina, Rusija, Turska, zemlje Golfskog zaliva, sve više ulaze na zapadni Balkan. Koliko je to stratesko nastupanje? Da li neka ili neke od njih mogu u skorije vrijeme ponuditi alternativu Uniji?

Ovo jesu akteri koji su na različite načine prisutni i/ili mijenjaju intenzitet i obim svog prisustva, no nijedan od njih ne nudi integraciju i mogućnost da, makar u dugoročnom kontekstu, kao država imate priliku utjecati na njihove odluke. Samim tim nisu alternativa, već jedna od bilateralnih opcija. EU, međutim,  takvu mogućnost nudi kroz perspektivu članstva – članstvom odnos s EU postaje uravnoteženiji, a država članica, kolikogod da je mala, ima mehanizme zaštite – direktno kroz faktičko pravo veta u nekim politikama, ili indirektno kroz djelovanje u različitim grupacijama ili koalicijama. To je ogromna razlika između članstva i nečlanstva u EU koja se vrlo često zanemaruje. I ogromna razlika u dinamici i uravnoteženosti odnosa.

Za države zapadnog Balkana, koje po veličini, broju stanovnika i kapacitetima spadaju u male države, a po ekonomskoj snazi su bliže trećem svijetu nego Zapadu, svaki bilateralni odnos s jednim od navedenih aktera je izrazito neuravnotežen, politički ili ekonomski, ili i politički i ekonomski. Bilateralni odnos ne mora, nužno, biti nepovoljan, ali je izrazito neuravnotežen, na štetu zemalja našeg regiona. Samim tim, u ovim odnosima države zapadnog Balkana su ranjive i nemaju adekvatne mehanizme zaštite svojih interesa. Konture takvih odnosa i njihove posljedice se već jasno ocrtavaju u pojedinim zemljama. Kako Crna Gora npr. može zaštiti svoje interese u odnosu s Kinom? Logično da je sada u situaciji da traži pomoć EU.

To nikako ne znači da saradnja nije moguća i poželjna, naprotiv, ali isključivo u onim okvirima koji neće narušiti odnose s EU i koji neće biti inkompatibilni s vanjskopolitičkim stavovima EU. Ovi akteri nisu međusobno slični, niti su slični njihovi odnosi s EU, kao ni motivi djelovanja na zapadnom Balkanu. Studija o usklađenosti vanjskih politika država zapadnog Balkana s vanjskom politikom EU koju sam radila prošle godine i koja je objavljena u saradnji Friedrich Ebert Stiftunga i Vanjskopolitičke inicijative BiH (Foreign Policies in Western Balkans: Alignment with the EU Common Foreign and Security Policy) , ukazuje i na činjenicu da je prisustvo ovih aktera u porastu, ali da nema jednke efekte na strukturalne odnose sa EU.

Prisustvo i djelovanje Sjedinjenih Američkih Država i Turske, npr., nije inkompatibilno s onim što EU očekuje od država zapadnog Balkana, niti su njihovi motivi i efekti remetilački. Isto važi i za države Golfa. Saradnja i projekti s Rusijom i Kinom izazivaju veća odstupanja od vanjskopolitičkog i sigurnosno-odbrambenog smjera EU, ali i u domenu tehničkih standarda.

Međutim, kako je Srbija pokazala i obilno eksploatirala, sama EU je ostavila, uz sve rezerve i proteste koje iskazuje, prostor za takvo djelovanje jer ne insistira na raskidu bilateralnih obaveza sve dok države ne postanu članice. Srbija ima procentualno najveća odstupanja od vanjske politike EU u svojim stavovima, ali to svejedno nije ugrozilo njen status u procesu priključenja. Čak ni nakon što je potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom unijom i uključila saradnju s Organizacijom za zajedničku sigurnost među prioritete svoje nove strategije nacionalne sigurnosti.