“Dobre namjere” i loša savjest Andreja Plenkovića

Za sve one u BiH, koji ne žele promjenu Izbornog zakona, kojom bi se u potpunosti ili djelimično uvažili zahtjevi HNS-a, bolje je da Milanović dođe na mjesto premijera.

Piše: Haris Imamović

Više puta nazočio sam razgovorima hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, čiji sam u to vrijeme bio savjetnik. Neću otkrivati sadržaje razgovora. Kazat ću samo da sam stekao prilično pozitivan dojam o Plenkoviću kao čovjeku. Radi se, bez dileme, o prilično uravnoteženoj ličnosti, inteligentnom i odgovornom političaru, što nakon 2016. postaje sve rjeđe, čak i na „demokratskom Zapadu“.

Kada je riječ o Plenkovićevom odnosu prema BiH, moj dojam je bio (iako to on nije rekao) da mu je muka više od tzv. „hrvatskog pitanja“ u našoj zemlji. Da budem precizniji, imao sam utisak da on zaista želi da se taj problem najzad riješi, kako se ne bi morao baviti Bosnom i Hercegovinom u mjeri u kojoj se očigledno mora baviti danas (pod pritiskom očekivanja vlastite stranke i njenog glasačkog tijela).

Hrvatski predsjednik, recimo, ostavlja posve drugačiji dojam. Stanje u Bosni i Hercegovini Zorana Milanovića zanima još manje nego samog Plenkovića, ali njemu nije muka od Izbornog zakona, niti bi volio da se to pitanje konačno zatvori. Naprotiv, Milanović, čini se, uživa u tome što je našao još jednu temu, na kojoj može biti desnije od samog HDZ-a. Jer je zaključio – i očigledno je u pravu – da može svrgnuti s vlasti HDZ u Hrvatskoj (što je njegov ultimativni cilj), samo ako se pokaže kao veći nacionalista od njih.

Za sve one u BiH, koji ne žele promjenu Izbornog zakona, kojom bi se u potpunosti ili djelimično uvažili zahtjevi HNS-a, bolje je da Milanović dođe na mjesto premijera. Ne samo zato što Milanovića to pitanje manje zanima, već što je njegova radikalna retorika kontra-produktivna. Umjereni Plenković, koji je jedan od omiljenih političara u Briselu, može znatno efektivnije utjecati na politiku EU prema BiH, nego arogantni Milanović, koji je sklon vrijeđanju Bošnjaka, te otežava i onima u Sarajevu (npr. ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću), koji podržavaju zahtjeve HNS-a.

Navedena razlika između Plenkovića i Milanovića vidjela se i u prvim reakcijama na otvaranje pregovora BiH sa Evropskom unijom. Za razliku od Milanovića, koji je ocijenio kako će BiH pregovarati sa EU „duže nego što je bila pod Turcima“, Plenković je bio optimističan u vezi sa evropskom perspektivom BiH, te je iskoristio priliku da istakne sopstvene zasluge za navedeni ishod.

U intervjuu za RTV Herceg-Bosna, hrvatski premijer je kazao da je od decembra prošle godine intenzivno uvjeravao vlade članica EU da podrže otvaranje pregovora. Preuzeo je zasluge za nedavni dolazak predsjednice Evropske komisije i nizozemskog premijera u Sarajevo, gdje su, kako veli, vidjeli da se „stvorila kritična masa uvjeta na temelju kojih je EK mogla dati preporuku“. Istaknuo je da je bilo bitno što je Nizozemac tom prilikom bio i u Srebrenici.

Plenković je pojasnio da je uvjeravao i vlade Njemačke, Danske, Švedske, Finske i Luksemburga da podrže otvaranje pregovora. U spomenutom intervjuu, snažno je poentirao: „Bosna i Hercegovina je nama najbitnija zemlja.“

Sve prethodno je bila poruka namijenjena ne samo Hrvatima u BiH, već i Bošnjacima, jer njegova taktika je, za razliku od Milanovićeve, naći partnera u Sarajevu. Na kraju je podcrtao da je za njega kao premijera RH „zaista ključno riješi pitanje legitimnog predstavljanja“. U prevodu: Hrvatska će pomoći BiH na putu ka EU, a zauzvrat traži pomoć i razumijevanje Bošnjaka za problem Izbornog zakona.

Lideri Trojke su u proteklim danima isticali da je Hrvatska zaista odigrala izuzetnu ulogu u otvaranju pregovora, a Konaković je boravio i u Zagrebu tim povodom. Plenković je sve navedeno efektno iskoristio protiv onih koji tvrde da Hrvatska ima neprijateljske namjere prema BiH.

Moglo bi se reći da je njegov intervju za RTV Herceg-Bosna bio perfektan, sve do dijela u kojem se govorilo o Južnoj plinskoj interkonekciji. Prvo je novinar postavio pitanje, koje je sadržavalo donekle komičan eufemizam. „Tu ima“, kazao je, „malih nesporazuma sa američkom administracijom“.

Plenković sigurno razumije da nesporazum između Amerikanaca i Dragana Čovića, po pitanju Južne interkonekcije, nikako nije mali, te je pokušaj novinara da ga takvim prikaže možda samo podsjetio hrvatskog premijera o koliko velikom problemu je riječ.

Sve se više u diplomatskim krugovima govori o tome da će Čović biti stavljen na američku crnu listu, što dakako uznemirava i samog Plenkovića. Neće biti lako nastaviti po Briselu uvjeravati evropske lidere da trebaju podržati interese Čovića, ako bude pod američkim sankcijama, zbog zaštite ruskih energetskih interesa, za što ga Washington optužuje.

Čović i HDZ BiH insistiraju da Južna interkonekcija mora biti pod njihovom kontrolom, zbog čega već trpe znatne političke posljedice. Amerikanci su već nekoliko puta otvoreno osudili njihove prijedloge izmjena Izbornog zakona, uključujući i najnoviji prijedlog Ministarstva pravde BiH koje vodi kadar HDZ-a.

Uznemiren navedenim „malim nesporazumom“, Plenković je na pitanje o Južnoj interkonekciji odgovorio na vrlo nespretan način, čak skandalozno besmislen.

Kazao je, naime, da „koje god rješenje bude nađeno u BiH, Hrvati kao ravnopravan narod moraju imati ključnu ulogu“. I da ne bude nikakve dileme, dodao je: „I zato smo podržali Dragana Čovića.“

Hrvati, dakle, kao ravnopravan narod ne trebaju imati ravnopravnu, već – ključnu ulogu!

Drugi narodi u BiH, kao ravnopravni narodi, ne trebaju imati ravnopravnu, već ulogu koja nije ključna.

Svjestan kakvu je besmislicu izrekao, Plenković je pokušao da je ispravi, dodavši da Hrvati trebaju imati ključnu ulogu, „budući da plin dolazi iz Hrvatske na područje gdje žive Hrvati“.

Plin dolazi iz Hrvatske, ali je američki plin. Nije planirano da dolazi u područje BiH na koje žive samo Hrvati, već i u područja na kojima pretežno žive Bošnjaci i Srbi. Na koncu, u istom intervju je to priznao i sam Plenković, kazavši da je cilj je diverzifikacija cijele BiH, koja je trenutno ovisna o ruskom plinu.

Zašto je onda Plenković poentirao besmislicom, kojom ide uz dlaku Amerikancima? Jedan je razlog. Radi se o istoj onoj natprirodnoj sili zbog koje je svojevremeno rijeka Radobolja promijenila tok.

Plenković nije kazao nešto posve besmisleno, već i prilično uvredljivo za građane zemlje, koja je njemu navodno najbitnija na svijetu. Na nivou apstrakcije on redovno ponavlja da su svi narodi ravnopravni, a kada dođe do konkretnih pitanja – onda više nisu. To je, uzgred, posve u skladu sa dugogodišnjom supremacionističkom ideologijom Čovića i HDZ BiH, po kojoj su svi narodi ravnopravni, ali su Hrvati navodno jedini „istinski opredijeljeni za EU i NATO“.

Ne sumnjam u dobre namjere, ali ni u lošu savjest hrvatskog premijera. Svi njegovi pokušaji da olakša sebi muke u vezi sa Izbornim zakonom bit će neuspješni, sve dok se bude nekritički odnosio prema Draganu Čoviću i slijepo slijedio sve njegove naloge.

Za bolje odnose između dvije države potrebni su lideri koji su u stanju kritički propitivati ne samo tuđu, već i vlastitu politiku. „Političko Sarajevo“ je pokazalo takvu opredijeljenost: u nedovoljnoj mjeri za vrijeme vlasti SDA i DF-a, te u prevelikoj mjeri za vrijeme Trojke. U isto vrijeme HDZ BiH (a za njima i zvanični Zagreb) nema volju za dijalog ni u kakvoj mjeri, te očigledno shvata kompromis kao praznu riječ, kojom mogu označiti uvažavanje samo svojih zahtjeva, što je samo put u nove tenzije.