Sjećanje na njihovu ubijenu djecu i rastanak od predmeta koji su im pripadali, svakom roditelju je izuzetno teško. Tome svjedočimo svakoga dana. Priče koje majke, očevi, braća, sestre i ostali bliži srodnici dijele sa nama prilikom uručivanja ličnih predmeta njihovih najmilijih ubijenih u genocidu u Srebrenici su bolne i suviše teške, ali istovremeno uvijek poučne i prilika da saznamo nešto novo, napisali su na društvenim mrežama uposlenici Memorijalnog centra Srebrenica.
U ponedjeljak od majke Munire Muminović iz sela Sućeska naučismo šta su sabur, snaga, hrabrost i istrajnost. Dok smo je slušali bilo nam je izuzetno teško, a ona je tiho i smireno govorila o svom sinu Admiru. Imao je samo 12 godina kada je ubijen. Granata ispaljena sa položaja VRS-a iz mjesta Braćan kod srpskog sela Podravanje odnijela je Admirov život. Bilo je to 11. jula 1995. godine.
Majka Munira nam je ispričala kako se to dogodilo.
''Tog 11. jula kada su nam rekli da je Srebrenica pala, da moramo krenuti prema Potočarima, u jutarnjim satima pala je granata sa Braćana pravo na našu kuću. I usmrtila je mog sina Admira. Ispred kuće je bilo još jedanaestero djece u zaklonu, ali on je trčeći 'uletio' u kuću, kad je baš tu granata pala i smrtno ga ranila. Umro nam je pred očima.“
Admirovo tijelo su ukopali u seosko mezarje i krenuli ka Šušnjarima. Dolaskom u Šušnjare, Munira se oprostila od svog supruga Amira. Sjeća se njegovih posljednjih riječi: 'Rekao mi je da čuvam Admiru, našu kćerku.''
Amir je sa bratom Nijazom i ocem Jusom otišao sa kolonom preko šume, a Munira sa kćerkom i drugim ženama u Potočare. Amir nije preživio Marš smrti, a najtužnije od svega je to što njegovi skeletni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
