Uvod
Deklaracija Svesrpskog sabora[1] sadržajno obuhvata, najmanje, četiri tematske oblasti:
(1) Objašnjenje Svesrpskog sabora, sastav i članstvo njegovog izvršnog organa, Nacionalnog savjeta srpskog naroda, njegov okvir rada i sastav; (2) Hegemonističke: (a) etnopolitičke, (b) vjersko duhovne i (c) kulturološki postulirane sadržaje; (3) Negaciju srpskog genocida u Srebrenici i Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici; (4) Antibosanske i antidejtonske postulate.
Deklaracija Svesrpskog sabora koju su usvojile Vlada Srbije i Vlada Rs u Beogradu (8.06. 2024.) predstavlja državnu, srbijansku, sintezu svih historijskih oblika velikosrpskih političkih projekata, od Načertanija Ilije Garašanina (1844.), preko Memoranduma SANU (1986. i 2012.) do do danas.
1. Svesrpski sabor čine: predstavnici Srba izabrani u zakonodavne i izvršne organe vlasti Srbije, Republike srpske i Crne Gore, članovi akademija nauka i umjetnosti, članovi Sabora Srpske pravoslavne crkve i drugi “predstavnici srpskog naroda” koje je pozvao organizator Svesrpskog sabora.
2. Svesrpski sabor osnovao je izvršni organ, Nacionalni savjet srpskog naroda, koji je zadužen za kordinaciju, praćenje i izvršavanje akata Svesrpskog sabora, kao i donošenje svojih akata, što znači da Nacionalni savjet svesrpskog sabora nije puki izvršni organ Svesrpskog sabora. On ima pravo da donosi svoja akta, kako se kaže u Deklaraciji, svakovrsna sopstvena akta. Nacionalni savjet srpskog naroda nije samo izvršni organ Svesrpskog sabora, već savjet srpskog naroda kao cjeline, ma kako to bilo praktično upitno i intrigantno. On je svesrpski predstavnički organ koji postoji i djeluje trajno. U njegov sastav ulaze predstavnici Srba izabrani u zakonodavne organe vlasti i srpskih nacionalnih građanskih institucija.
Putem Nacionalnog savjeta srpski narod funkcionira i djeluje kao ujedinjena, jedna, cjelina. On je institucionalni predstavnik srpskog naroda u cjelini, ne samo Srba u regionu, već i Srba iz Evrope, Afrike, Azije, Sjeverne i Južne Amerike, Australije. U Nacionalni srpski sabor ulaze, pored političkih predstavnika, istaknuti naučnici, umjetnici, poduzetnici, sportisti i drugi svesrpski značajni pojedinci.
3. Deklaracija nije usvojena na Svesrpskom saboru neposredno, jer taj skup nije imao legitimnu institucionalno predstavničku moć. Na njemu nisu bili prisutni samo predstavnici Srba izabrani u zakonodavne i izvršne organe vlasti u Srbiji i susjednim državama, već i građani bez bilo kakvog izbornog legitimiteta. Ali, sama Deklaracija usvojena na zajedničkoj sjednici dviju vlada, pod zadnjim brojem, brojem četrdesetdevet, predviđa njeno usvajanje na odvojenim sjednicama Skupštine Srbije i Narodne skupštine Republike srpske.
4. Nekoliko je bitnih razlika između svih prethodnih pansrpskih nacionalističko hegemonističkih dokumenata i Deklaracije Svesrpskog sabora. Prvo, za razliku od svih ostalih velikosrpskih etnocentričkih dokumenata koje su pisali pojedinci, Deklaraciju Svesrpskog sabora su kreirali dva predsjednika, predsjednik Srbije i predsjednik Republike srpske, a usvojile dvije vlade, Vlada Srbije i Vlada Republike srpske. Nijedan prethodni pansrpski dokument nije formalno bio usvojen kao programski dokument državne vlasti. Deklaracija Svesrpskog sabora je oficijelni programski politički dokument predsjednika Srbije i Vlade Srbije. Dakle, on nije vizija, želja, doktrina, teorija, naučno historijska ili politiloška vizija nastala u glavi nekog pojedinca ili grupe političara, državnika, naučnika, političke organizacije ili političke stranke, kulturnog ili naučnog udruženja ove ili one provenijencije. On je oficijelni državni dokument, za sada predsjednika države i državne vlade, ali koji će uskoro biti usvojen i na državnom zakonodavnom organu vlasti, na Skupštini.
5. Radi komparacije donosilaca velikosrpskih projekata kroz historiju i ovog, Deklaracije Svesrpskog sabora, navedimo sljedeće činjenice: Načertanije je napisao jedan čovjek, iako na važnoj državničkoj funkciji; tekst Srbi svi i svuda napisao je Vuk Stefanović Karadžić kao kao lingvist, jezikoslovac, sakupljač narodnih poslovica, pripovijedaka, pjesama i drugih umotvorina; antropogeografske i historijskodemografske velikosrpske spise: O nacionalnom radu (1907.), Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje (1908.), Geografski i kulturni položaj Srbije, Raspored balkanskih naroda (1913.), O našoj državi, O iseljavanju Bosanskih Muhamedanaca, napisao je Jovan Cvijić.
Ustav organizacije Ujedinjenje ili smrt poznate kao Crna rika, napisao je Dragutin T. Dimitrijević Apis. Članovi Srpskog kulturnog kluba: Vaso Čubrilović napisao je spise Iseljavanje Arnauta i Manjinski problem u novoj Jugoslaviji, nobelovac knjiševnik Ivo Andrić napisao je Elaborat o Albaniji 1939. godine; Program četničkog pokreta napisao je Draža Mihailović; projekat Homogena Srbija napisao je Stevan Moljević; dva memoranduma SANU napisale su grupe naučnika iz nekoliko naučnih oblasti itd. Samo je Deklaracija Svesrpskog sabora službeni dokument države Srbije. Šta to znači u historijskom smislu, u smislu komparacije ovdašnjeg i prethodnih srbijanskih vlasti i režima, je posebno pitanje. Teorijska i historijska geneza etničkog pansrpstva je, također, pitanje za sebe; pitanje za sebe je i evolutivni sadržaji, političko tematski i teorijski kontinuitet pansrpstva, od I. Garašanina do danas.
6. Druga razlika među njima je da svi prethodni velikosrpski, regionalno hegemonistički politički projekti, imaju neku literarno, naučnu, historijsku, doktrinarno-političku, teorijsku, formu i sadržaj, Deklaracija ima, prije svega, pravnu, praktično-političku upotrebnu vrijednost. Ona je pravni akt, ne po formi, već po tome da je donesena na zajedničkoj sjednici najviših izvršnih organa, dviju vlada, vlade Srbije i Vlade Rs, s potpuno sigurnošću da će biti usvojena i na dva najviša zakonodavna organa, na dva parlamenta, Skupštini Srbije i Narodnoj skupštini Rs. Njegova provedba je obavezujuća, ukoliko organi vlasti države Bosne i Hercegovine, Visoki predstavnik UN za Bosnu i Hercegovinu, svojim odlukama ne spriječe njegovu primjenu u Republici srpskoj. Za razliku od svih drugih, koji su bili, manje više literarne, teorijske i naučno-obrazovne, ovaj dokument je pravno-političke prirode. Navedimo u tom smislu sljedeće komparativne činjenice: Npr. Načertanije je jedna historicističko-politološka studija koju je napisao pojedinac, državnik, Ilija Garačanin, Memorandumi SANU su naučno politološko-sociološke studije koje je napisala naučno-obrazovna ustanova, Deklaracija je pravno-politički dokument organa vlasti Srbije i Rs. Stoga ovaj pansrpski dokument, nacionalsocijalističkog tipa, je prvi hegemonistički državno-instisucionalni, pravno-politički akt usmjeren direktno protiv ustavnog poretka Bosne i Hercegovine i dejtonskog ugovora, ali i protiv još nekoliko država u okruženju.
7. Analizom najznačajnijih doktrinarno i politički najuticajnijih velikosrpskih projekata koji su direktno uticali na sadržaj i tokove historije Zapadnog balkana na vrlo opasan i negativan način zapaža se da oni vrlo snažno prožimaju Deklaraciju Svesrpskog sabora. Iz naprijed navedenih razlika između njih i Deklaracije izvodi se pitanje: ako su svi prethodni velikosrpski politički projekti izazvali tolika historijska stradanja do sada kolika može izazvati Deklaracija? Deklaraciji Svesrpskog sabora ne tiče se samo Bosne i Hercegovine, već cijelog regiona, te posljedice njenog uticaja mogu biti time veće.
8. Ovdje smo komparirali samo etnopolitičke velikosrpske doktrinarne spise kao političke dokumente. Ostavljamo po strani brojne izvan političke, književne, naučne, historiografske, vjerske i druge spise i djela u kojima svesrpske etnocentričke političke ideje i teorije nisu iskazane u političkoj formi. Na ovom mjestu ne govorimo o književno literarnim djelima koja se u smislu djela Književnost i zlo Žorža Bataja mogu karakterizirati i nazvati književnošću zla u srpskoj književnosti, kakva su Gorski vijenac P. Petrovića Njegoša, Seobe Miloša Crnjanskog, Na Drini Ćuprija Ive Andrića, Nož Vuka Draškovića, Deobe Dobrice Ćosića itd.
9. Velikodržavni-velikosrpski, etnocentrizam i hegemonizam imaju dvostoljetno trajanje, od otvaranja Istočnog pitanja i traje do danas. Ima trajanje koliko i velikohrvatski etnocentrički politički projekti prema Bosni i Hercegovini, ali ovdje se bavimo ovim prvim. To je etnopolitička i velikodržavna ideja prisutna i ugrađena u sve pore, ne samo, društvenog i državnog, kolektivnog duha i svijesti, već i individualne, naučne, književne, kulturološke, političke, obrazovne, vjerske i svake druge oblike srpske svijesti. Prva, ili među prvima, politička doktrina srpskog velikodržavnog etnocentrizma obuhvatnog sadržaja je Načertanije Ilije Garašanina.
10. O doktrinarnim ideološko-etnopolitičkim, kulturnim i drugim principima sadržaja i postulatima Načertanija ovdje nema potrebe govoriti. Oni su manje više poznati. S obzirom na ono s čim hoću da ga dovedem u vezu i uporedim sa Deklaracijom Svesrpskog sabora Jedan narod jedan sabor – Srbija i Srpska jeste napomena o elementarnim službenim, državničkim, funkcijama Garašanina u ondašnjoj srpskoj vlasti u poredjenju s autorom Deklaracije. Ilija Garašanin (1812-1874.) bio je političar, ministar unutarnjih i vanjskih poslova, značajna ličnost u političkom životu Srbije u vrijeme Ustavobranitelja. Tadašnja srpska vlada ga je imenovala 1837-e godine za komandanta srpske vojske. Učestvovao je u nasilnoj smjeni kneza Mihaila Obrenovića i dovođenju na prijesto Aleksandra Karađorđevića. Od 1843-e do 1852-e godine bio je ministar unutarnjih poslova i predsjednik vlade Kraljevine Srbije. Načertanije je napisao 1844. godine kao ministar unutarnjih poslova pod uticajem poljske emigracije, a posebno Adama J. Čartorijskog, poljskog političara i književnika koji je nosio glas vodećeg eksperta za Istočno pitanje. To je prvi srpski nacionalni i ujedno državnički politički program tzv. srpskog pitanja. Podnaslov Načertanija je Program spoljne i nacionalne politike Srbije 1844. godine. Iz podnaslova ovog spisa vidljiva su dva međusobno preklapajuća, podudarna, pravca srpske politike do danas, a to su sažimanje srbijanske državne i etnonacionalne politike. To je najbitnija karakteristika i Deklaracije Svesrpskog sabora, s bitnom razlikom u stepenu državno-političke moći njenog tvorca u odnosu na Iliju Garašanina. Duhovni tvorac Deklaracije je aktuelni predsjednik Srbije, uz asistenciju i sufliranje predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska. Funkcionalna moć aktuelnog predsjednika Srbije je realno neuporedivo veća od državničke i političke moći Ilijene Garašanina, u svoje vrijeme.
11. U Deklaraciji, kao i u Načertaniju, podudaraju se, međusobno proizvode i uvjetuju: (a) državna politika, politika države Srbije i (b) njena etnonacionalna politika. Sveukupna politika države Srbije, svi njeni konkretni oblici u svim oblastima, od školstva do kulture, kao i sve njene manifestacije, su etnocentrične.
Etnički sadržaj je suština srpske nacionalno-državne politike i obrnuto. Taj postulat čini srpsku nacionalnu politiku osvajačkom, hegemonističkom, velikosrpskom, velikodržavnom u odnosu na sve narode koji žive s onima koje srbijanska vlast naziva Srbima i prema kojima razvija zaštitnički politički odnos. Zbog toga je ova, ali i svaka druga etnopolitika, kao državno-nacionalna politika, u sukobu sa drugim etnokulturnim i etnopolitičkim zajednicama, narodima. Svaka etnopolitika koja “brine” o svojim etničkim i kulturnim sunarodnicima, ne vodeći računa o istom i jednakom pravu drugih etnokulturnih i etnopolitičkih zajednica nužno vodi u svojevrstan, historijski i konkretan, oblik nacizma. Srpski regionalni etnocentrizam Deklaracije je krajnji doktrinarni historijski oblik srpske etnonacionalne države i državne politike Srbije od nastanka Načertanija do danas.
Hegemonističke: (a) etnopolitičke, (b) vjersko duhovne i (c) kulturološki postavke Deklaracije
1. Sadržaj srpstva u smislu njegovog kulturoločkog određenja u Deklaraciji, kao i inače, potiče iz prošlih vremena, iz vremena Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, Vase Čubrilovića, Aleksandra Rankovića, Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića, Ive Andrića i brojnih srpskih knjizevnika knjizevnosti zla, od Perta P. Njegoša, Miloša Crnjanskog, mladog Vuka Draškovića i drugih, do Dobrice Ćosića. Ono ima šire i uže određenje, širi i uži obim i sadržaj.
a) šire po obimu i sadržaju značenje srpstva je ono koje podrazumijeva svjetovnu kulturu stvorenu i izgrađenu na srpskom jeziku pod kojim se podrazumijeva Srpski jezik, kako se kaže u Deklaraciji, “oba izgovora – ekavskog i ijekavskog izgovora”. To drugačije kazano znači da se pod Srpskim jezikom i na njemu stvorenoj svjetovnoj kulturi, nauci, književnosti, umjetnosti, arhitekturi itd. podrazumijeva i ona svjetovna kultura koja je stvorena ne samo na ekavskom izgovoru srpskog jezika, već i na njegovim ijekavskim izgovorima, na Bosanskom, Hrvatskom i Crnogorskom jeziku. Ovo, šire značenje sadržaja i obima srpstva kao kulture je negacija posebnosti postojanja Bosanskog, Hrvatskog i Crnogorskog jezika i i na njima stvorenih kultura.
b) uže značenje srpstva, u svjetovnom smislu, je ono koje podrazumijeva svjetovnu kulturu izgrađenu na srpskom jeziku ekavskog izgovora. Na ovom značenju srpstva uspostavlja se bliska međusobna saradnja Srba, ma gdje živjeli, uključujući i onu između Srbije i Rs. Ono podrazumijeva stvaralaštvo i kulturu stvorenu na srpskom jeziku ekavskog izgovora.
2. Matično pismo srpskog jezika i u širem i u užem značenju srpskog jezika i kulture je ćirilično pismo, naglašava Deklaracija. U njenoj tridesetprvoj tački se kaže da je ćirilica matično pismo srpskog jezika u oba izgovora, ekavskog i ijekavskog.
3. Sve kulturne vrijednosti nastale na srpskom jeziku i ćirilici je srpska kultura.
4. Sva kulturna dobra i vrijednosti koje su nastale na srpskom, hrvatskom, bosanskom, crnogorskom jeziku, na ćiriličnom i latiničnom pismu, je srpska kultura, također. Dakle, Deklaracija Svesrpskog sabora negira postojanje bosanske, hrvatske, crnogorske kulture. U tački tridesetjedan Deklaracije indirektno se tvrdi, bez imenovanja, da su ijekavski izgovori srpskog jezika, Bosanski, Hrvatski i Crnogorski jezik, što znači da Deklaracija negira Bosanski , Hrvatski i Crnogorski jezik kao posebne i samostalne jezike u odnosu na Srpski jezik. Oni su posebni oblici standardizacije Srpskog jezika. Drugčije kazano, prema Deklaraciji, Bosanski, Hrvatski, Crnogorski jezik su govorne varijante Srpskog jezika sa svojim standardizacijama. Uz negaciju navedenih jezika, Deklaracija, u istoj tački, pripisuje , iskljućivo Srbima, ćirilično pismo. U istoj tački, Deklaracija daje pravo srpskom narodu na upotrebu srbijanskih nacionalnih simbola i njihovo isticanje na javnim mjestima, ma gdje živjeli i ma šta o tome mislili njihovi susjedi u tim državama. Srpski, svesrpski nacionalni simboli koje srpski narod ma gdje živio ima pravo isticanja na javnim mjestima su: srbijanska himna “Bože pravde” kao svesrpska himna i dvoglavi orao Nemanjića kao nacionalni svesrpski grb.
S deklaracijom je proces etnokulturne srbizacije pravoslavnog stanovništva izvan Srbije završen. Deklaracija sve Srbe izvan Srbije srbijanizira, svi imaju srbijanske simbole: himnu “Bože pravde” i grb Srbije, dvoglavi orao Nemanjića, kao svoje nacionalne simbole, ma gdje i gdje god živjeli. U njoj se ne pravi razlika, već se nameće jedno, Srbin u Srbiji i Srbin izvan Srbije. Na osnovu toga, ma gdje da je Srbin tu je i to je Srbija. Identifikacija Srba Srbije i Srba uopće je čist oblik srbijanizacije svih Srba, njihovo političko državno ujedinjenj, bez obzira gdje živjeli, u Srbiji ili izvan nje. Proces posrbljavanja, srbizacije, i srbijanizacija Srba imaju isti, državno-politički, sadržaj. Etnokulturni identitet se transformira u državno-politički, etnija se pretvara, postaje, nacija. Vrši se političko-nacionalna srbijanizacija srpske etnokulture, srbijanizira se etnički srpski narod izvan Srbije. Na tom osnovu, Srbima izvan Srbije nameće se ideologija matične države Srbije, prihvataju se njeni državni simboli kao svoji, formira se čitav ideološki koncept tzv. matične države Srbije. Deklaracija donosi na vidjelo i objelodanjuje koncept, prije svega, regionalne, ali i svesrpske državno-političke srbijanizacije Srba.
5. Srpska duhovna kultura u Deklaraciji, također, ima dva značenja, šire i uže značenje.
a) srpska duhovna kultura u užem smislu je pravoslavlje. To je izvorna srpska vjera.
b) Međutim, “priznajući sve vjeroispovijesti i podržavajući slobodu vjeroispovijesti” Deklaracija pod tačkom broj devet “prepoznaje nezamjenjiv značaj pripadnika srpskog naroda drugih vjeroispovijesti”, što vrlo jasno i nedvosmisleno govori da Deklaracija pod duhovnom kulturom srpskog naroda ne podrazumijeva samo njegovu duhovnu kulturu u užem smislu, pravoslavlje, već i islam i katoličanstvo. Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u istoj tački Deklaracije, odaje se posebno priznanje da “pod svojim okriljem ujedinjuje najveći deo srpskog naroda”, čime se indirektno tvrdi da cio srpski narod nisu samo pravoslavci, već i katolici i muslimani, odnosno da nije srpska samo Srpskva pravoslavna crkva, već da su i druge crkve, crkve drugih naroda, srpske crkve. Prema Deklaraciji, Srbi u vjerskom smislu su “pluralan multikonfesionalan narod”, pravoslavne, islamske, katoličke vjere, čime se negira vjerski identitet većine Bošnjaka kao muslimana i većine Hrvata kao katolika.
Pod okriljem Srpske pravoslavne crkve je samo, kako se kaže u navedenoj, devetoj tački Deklaracije, “najveći deo srpskog naroda”. Deklaracija, u tom smislu, stvara percepciju da se pod srpskim narodom podrazumijevaju i oni narodi koji nisu pravoslavne vjere, koji su katolici i muslimani. U vjerskom smislu, Srbi su pluralan multikonfesionalan narod, pravoslavne, islamske, katoličke vjere. Deklaracija je tako negacija vjerskog identiteta nesrpskih naroda s kojima žive Srbi, prije svih Bošnjaka i Hrvata. Svi narodi u regionu s kojima žive Srbi su Srbi različitih vjera. Srbi nisu samo pravoslavci ujedinjeni u Srpsku pravoslavnu crkvu, već i oni narodi historijski srpskih zemalja koji s njima žive, a pripadnici su islama ili katoličanstva. Njima se saopštava da su također Srbi, ali nepravoslavne vjere.
Da ironija i uvreda te vrste bude veća, u Deklaraciji, u tački broj devet, se kaže da Svesrpski sabor poštuje sve vjeroispovijesti i podržava slobodu vjeroispovijesti, ali ipak daje do znanja da su, u etničkom smislu pripadnici srpskog naroda i oni narodi koji nisu pravoslavne vjere. Srpska pravoslavna crkva, kaže se u Deklaraciji, ne objedinjuje sve Srbe, izvan nje ostaju nepravoslavni Srbi, Srbi drugih vjeroispovijesti. Ona objedinjuje samo Srbe pravoslavne vjere. Prepoznajući Srpsku pravoslavnu crkvu, tačka broj deset, kao jedan od stubova nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta srpskog naroda u cjelini, Svesrpski sabor joj daje ključnu političku, ne duhovno-vjersku, ulogu pansrpskog hegemonizma, što je nesporna historijska i aktualna društvena činjenica. Ime Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini je uvedeno 1922-e godine, u vrijeme okupacione vlasti prve Jugoslavije. Sa raspadom druge Jugoslavije, stvaranjem suverene države Bosne i Hercegovine, ona bi mogla promijeniti svoje ime novim imenom, Pravoslavna crkva Bosne i Hercegovine, u skladu sa kanonskim pravom pravoslavnog hrišćanstva, jer je stvorena nova država a time i ispunjen uslov autokefalnosti njene pravoslavne crkve. Međutim, Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Bosni i Hercegovini to nije ni na kraj pamet, jer je ona “čuvar” srbijanskog srpskog pravoslavlja u Bosni, njoj je strana autokefalnost bosanskohercegovačkog pravoslavlja, što ima značenje nepriznavanja državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine.
6. U etničkom smislu, Srbi su Slaveni, preciznije Južno slavenski narod. Prema Deklaraciji, svi narodi s kojima žive Srbi su spski narodi koji su u jednom svom historijskom momentu prihvatili nečija druga jezička ili vjerska opredjeljenja. Deklaracija tako negira sva nesrpske etničke, kulturne, jezičke, vjerske identitete naroda u regionu s kojima žive Srbi.
