Danas na Slanoj banji nije bilo Nure. Otišla je za svojom djecom. Na bolji svijet.

Još 1993. godine poginuo mi muž Alija na kućnim vratima u Srebrenici. Sina Admira raznijela granata na Kapiji. Azmira mi strijeljali «škorpioni» kod Trnova. Prošle godine umrije mi i kćerka Magbula. Da Bog da se mojim imenom niko više na svijetu ne zvao“.

Piše: Almasa Hadžić

Danas, na mezarju Slana banja u Tuzli, nije bilo Nure Alispahić. Prošle godine, 3.oktobra Nura je otišla na neki bolji svijet, na kome će se, nadala se, ponovo sastati sa svojim najvoljenijim.

Na današnji dan, prije 10 godina, otvorila mi je svoju dušu, iz koje je istekla rijeka boli, a duša ostala prazna da čeka suđeni dan.

Neka je rahmet dobroj Nuri Alispahić, majci koja bi, kad tuga u njoj provri, govorila da je od smrti „samo život teži“

......................

Zabilježeno 25.maja 2011.godine na Slanoj Banji u Tuzli.

„...Od smrti je samo život teži. Kad se smrt u život uvuče pa te godinama jede i spolja i iznutra, ne da ti da se smiriš ni po danu ni po noći, testera ti dio po dio tijela, pamet, vid očinji, ne znaš više šta sa života da radiš.

Svako jutro kad ustanem opipam ove svoje natruhle ruke i lice, dam sebi dozu insulina pa, onako sama pitam pa zar si još Nuro živa... A, živa.. Hodam. Valjda mi tako zapisano. Sve mislim, još ovaj slučaj i nema više. Dosta je, pa iako je smrt zar bar malo milosti nema.

U srijedu 25.maja (2011.op.a), Nura Alispahić iz Srebrenice, na Aleju mladosti u Tuzli stigla je iza 11 sati. Sva u znoju, strepi joj, veli, svaki damar, dok polako korača stepenicama prema mezarju u kom je ukopan i njen sin Admir. U naramku svježe kupljeno cvijeće. Nije spavala cijelu noć, veli, mislila kako će, da joj ne pozli od tuge. A sama..

„Bili smo još u Srebrenici. Javljaju preko radija da su u Tuzli poginula mnoga djeca. Tuga, ali i ne pomišljam da je među njima i moj Admir. Poslali ga mi uoči rata u Tuzlu, hajde, velimo neka se bar neko od nas spasi od onog srebreničkog jada. Bože, Bože! Dolaze mi komšije u kuću, tih dana, pričaju, svako malo neko na vrata... Krili od mene... Jedan dan pojavi se doktorica Branka, idu sa njom i neki rođaci mi. Ja, što smo mi nju voljeli. Duša od insana. Kaže, Nuro, slaba si nešto, da ti dam injekciju. Vidim ja da je to ona injekcija za smirenje. Vrisnem, ko da neko stade nogom na mene. Moj, Admir, sinu mi u glavi... Rekoše da je i on one noći poginuo na Kapiji. Srce, čini mi se, hoće da eksplodira, ali ne može“ .

Donijela je Nura u srijedu još jedan cvijet da posadi na Admirov mezar. Neka cvijeta. U Srebrenici je već druga godina, i zbog bolesti ne može tako često ni da dođe.

„A došla bi majka svaki dan.Poljubim ovu njegovu sliku na nišanu, a ono led ledeni. Da sam ga se barem prije smrti nagledala, a nisam.Da je ostao u Srebrenici, ko zna, možda bi i preživio 1995. godinu. Ko zna“.

Nakon Admirove smrti, ubrzo se, prisjeća se Nura, moralo bježati iz Srebrenice.

Ostao joj Azmir malo manje od 17 godina mu je bilo, priča, kad je, sa svojim amidžićem, 11.jula krenuo sa hiljadama Srebreničana na put prema Tuzli..

„Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Ode s rođakom Semirom kako bi se na Buljimu pridružio ostalim muškarcima koji su krenuli prema Tuzli. Ja zaključam vrata, uzmem neke sitnice i krenem prema kući jedne moje rodice. Samo što sam stala, puče granata. Narod u panici, a ja gledam oko sebe. Kad odjednom ispod prozora promaknu glava mog Azmira. Pitam ga zar sine nisi otišao, što si se vratio, a on veli da je bio krenuo, ali se sjetio da me nije poljubio pa se zato vratio.

Trnula sam od tuge da se nećemo više vidjeti. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo samnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni...

Godinama se, nakon pada Srebrenice, nadala Nura da će se odnekud pojaviti njen Azmir.

Nada je prestala onog dana kad su joj javili da su identificirvali njegove posmrtne ostatke i da će na prvoj narednoj dženazi biti ukopan u Potočarima...

„Bilo je to šaka kosti. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to, ali... Dugo vremena poslije, jednu noć pred ponoć, krenula ja da spavam, kad na vijestima govore da je nešto bilo u Hagu, čujem spiker govori kako će majka prepoznati sina, ne sjećam se više.

Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice, jes moj Azmir, njemu pucaju u leđa.Pade moje dijete, bos.... Ni sedamnaest godina nije imao...

U beogradskoj sudnici na svjedočenju u procesu protiv zloglasnih «Škorpiona» koji su na Godinjskim Barama kod Trnova strijeljali sedmoricu Srebreničana među kojima i Azmira Alispahića, svjedočila je i Nura Alispahić. U toku svjedočenja okrenula se prema ubicama i upitala ih «kakvi ste to vi ljudi, kako ste mogli». Izlazeći iz sudnice čuo se samo njen prigučen jecaj...

Scena strijeljanja njenog sina na Godinjskim Barama, Nuru progoni svih ovih godina.

Kaže, Admira bar nije vidjela kako umire.

Skoro da je prestala gledati televiziju, sve je, veli, strah da će opet na nekom kanalu ugledati Azmira kako pogođen pada, a noge mu raskrvavljene. I tu nije kraj...

„Kćerka Magbula je bila razvedena i živjele smo zajedno u Tuzli. Dvije kćeri su joj bile udate, a dva sina bila su s nama. Ja sam imala invalidninu, ona je, opet, radila po tuđim kućama tako da smo nekako deverale. Ja odlučila da idem u Srebrenicu, neka Magbule sa djecom u Tuzli, velim, vuče me Srebrenica. Jednog dana javiše mi da je Magbula imala moždani udar. Vratim se. Nekoliko dana u bolnici, na aparatima, umrije mi i Magbula. Sinovi joj ostali samnom. Dođe im otac iz Novog Pazara i odvede ih. Kako im je, ne znam.. Nazovem ih.

Kažu da im je otac obećao da će ih pustiti da mi dođu za vrijeme raspusta...

Nura Alispahić, kaže, živi zato što je to «Bog tako odredio». Doduše ima još jednu kćerku, u Sarajevu koja je obilazi kad god može. Inače, nikakvih drugih razloga, za život, veli, nema.

Dva puta dnevno sebi daje injekcije insulina.

Navrati ponekad i u Tuzlu, ode ljekarima, obiđe mezar svog Admira na Banji, svrati malo «svojim ženama» u udruženje, a onda opet u Srebrenicu.

U svoj život, koji je, poručuje, teži i od najteže smrti.