Danas je umro plašljivi dželat

"I nadam se da je umro onako kako je živio. Da je ostao plašljivi mali jad koji je pucao samo u one ljude koji nisu mogli uzvratiti".

Piše: Emir Suljagić

Ovako priča ide.

Prije nekih 20 i kusur godina, u Hagu, na sudu, slušam suđenje Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću.

Sam sam po običaju, jer to je samo još jedno u nizu suđenja za Srebrenicu i ne zanima nikog osim mene.

U drugom dijelu pretresa, jedan za drugim se pojavljuju dva svjedoka. Pretres se svako malo otvara i zatvara za javnost, jer obojica svjedoče pod zaštitom - pseudonim, izmjena glasa i lika - ali poslije petnaest minuta, u oba slučaja sam siguran da ih poznajem i da smo išli u istu srednju školu.

Obojica su svjedočili kao pripadnici voda Bratunačke brigade koji je popodne 15. jula učestvovao u ubijanjima na Branjevu i u Pilici. Bio sam malo potresen, ali dotad mi se u Hagu zatvorilo toliko krugova, da su ovakve stvari ulazile takoreći u rok službe. Pretres se završava za taj dan, izlazim iz suda, sjedam u autobus.

Doslovno samo što sam izašao vidim na trotoaru njih dvojicu. Izgledali su nekako mali i jadni, ustrašeni od saobraćaja, buke, galame kraja radnog dana.

Viđao sam ih i u Bratuncu i Srebrenici i kasnije.

Bez njihovog svjedočenja ne bi bilo moguće povezati Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade bosanskih Srba, sa masovnim egzekucijama tokom genocida.

I nisu bili jedini koji su svjedočili.

Ali za razliku od, recimo, komunalnih radnika iz Bratunca i Zvornika koji su prekopavali masovne grobnice i o tome svjeodočili - i ne samo o tome - njih dvojica nisu imali obraza da to urade na taj način. Nego su dobili "safe conduct", odnosno garanciju da neće biti uhapšeni i svjedočili pod najvišim mjerama zaštite.

Danas je jedan od njih umro.

I nadam se da je umro onako kako je živio.

Da je ostao plašljivi mali jad koji je pucao samo u one ljude koji nisu mogli uzvratiti.

(Tekst je post koji je direktor Memorijalnog centra Srebrenica objavio na svom X-nalogu)