"Dan kad mi je transplantirana jetra je dan mog drugog rođenja"

„Kasnije sam saznala ko mi je bio darovatelj jetre. Teško je o tome razmišljati. Nikad nisam upoznala članove porodice darovatelja, ali se čujemo. Nema toliko jake riječi kojom bih mogla zahvaliti na njihovoj dobroti i plemenitosti. U to vrijeme sam shvatila šta znači darovati nekome život".

Piše: Almasa Hadžić

„Onaj prvi rođendan mi više ne znači mnogo, jer šta je on u odnosu na ovaj kada sam dobila NOVI ŽIVOT. I danas, šest godina poslije, sam sretna, sjetna, pomalo i tužna, ali najviše zahvalna. Prije svega zahvalna Allahu i mojoj donorki za koju molim Svemogućeg da joj podari sve blagodati Dženneta.

Zahvalnost upućujem i njenoj porodici koja je u svojoj najvećšoj boli pokazala humanost, hrabrost, dobročinstvo za pet života - nas pet dobili smo najdragocjeniji DAR. Ima još ovakvih dobročinitelja, zato svima njima hvala! Oni su nama omogućili da doživimo svoj najvažniji poziv iz bolnice – poziv za transplantaciju organa...“ riječi su posta kojim se, tuzlanska novinarka Eldina Bosankić-Softić oglasila na svom FB profilu prisjećajući se dana kada se probudila iz kome nakon što joj je u noći 15/16. februar 2015. godine u Univerzitetsko-kliničkom centru u Tuzli izvršena transplantacija jetre.

Ova današnja aktivistica Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika TK i Federacije BiH, sa sjetom je, u razgovoru za polticki.ba govorila o događaju od prije šest godina, kojem je predhodio četvorogodišnji period iščekivanja i nade da će „život, ipak, biti jači od toliko bliske smrti“.

„Moj suprug Kasim je sina odvezao na rođendan kod njegove drugarice iz razreda, a ja sam otišla kod roditelja. Nakon rođendana trebali su otići pravo u stan gdje smo živjeli. Iznenada, na vratima kuće mojih roditelja se pojavio Kasim. Pitam šta je bilo, a on me gleda i kaže „zvali su iz UKC-a, imaju jetru za transplantaciju čiji su se nalazi poklopili sa tvojim nalazima i odmah treba da im potvrdiš da li pristaješ na transplantaciju ili ne“.

Stala sam kao ukopana, počeše mi se tresti ruke, neka groznica mi udari u lice, drhte vilice.

Trebalo je nekih pola sata da se smirim. Nazovem UKC i kažem da pristajem na transplantaciju.

Nije bilo vremena za neku pripremu. U roku od možda dva sata bila sam već u bolničkom krevetu“, prisjeća se Eldina.

Kazala nam je da je taj trenutak čekala pune četiri godine.

Naime, imena kandidata za transplantaciju organa nalaze se pod šifrom, tako da se samo na osnovu podudarnosti nalaza darovatelja i primatelja organa može odrediti ko je osoba kojoj će biti transplantiran organ ako se iznenada pojavi darovatelj.

„Primaju me u bolnicu , a , dobro se sjećam, ljekari dr. Zijah Rifatbegović i dr. Mustafa Bazardžanović odoše da eksplantiraju organe darovatelja u drugom gradu.

Vratili su se negdje oko tri sata poslije ponoći, a ja sam već bila na pripremi u hirurškoj sali.

Znam da je transplantacija počela negdje oko 4 sata ujutro.

Sve drugo je ostalo van domašaja moga sjećanja.

Kad sam se negdje oko 9 sati narednog dana, to jest 16. februara, probudila i čula glas doktora i sestara kako me hrabre, govore da će sve biti dobro, pomislila sam: moram se borit“.

Eldina Bosankić-Softić bolovala je od rijetke autoimune bolesti čiju je dijagnozu teško bilo utvrditi. Određene zdravestvene tegobe, kao i mnogi drugi, u početku je olako shvaćala, kaže, da bi se tokom druge trudnoće, na porodu i nakon poroda te tegobe manifestirale bolovima u desnoj strani grudnog koša, leđa, gubljenjem apetita ...

„Izvadila sam nalaze krvi koji su ukazivali na visoke jetrene transaminaze.

Vađeni su mi i mnogi drugi nalazi, markeri itd, nakon čega sam smješten na Odjel gastroenterologije kod prof. dr. Nermina Salkića.

Počela su razna ispitivanja i analize, da bi se, napokon, utvrdilo da bolujem od rijetkog, ali teškog autoimunog oboljenja poznatog kao „primarni sklerozirajući holangitis“.

Saznanje da nema adekvatnog lijeka i da je transplantacija jedini spas bilo je teško, ali, nisam posustajala. Bilo je to 2010. godine. Nosila sam se s bolešću uz neke terapije, da bih 2014. godinu, uglavnom provela u bolnici. U Zagreb su mi ugrađeni neki stentovi, rađeni i drugi zahvati, ali ja sam bivala sve bolesnija. Ipak, željela sam da živim i borila se“ prisjeća se Eldina agonije kroz koju je prolazila.

Oporavak nakon transplantacije jetre, kaže tekao je predviđenim tokom. Podrška supruga i djece, roditelja, bila je važna koliko i podrška vrsnih ljekara sa UKC-a Tuzla.

Sebi sam rekla da ću, čim izađem iz bolnice, čim se oporavim da mogu frunkcionirati, priključiti se nekom udruženju, kroz koje bi pokušavali rješavati probleme kroz koje sam ja prolazila. I to sam i učinila“.

Eldina Bosankić Softić, dugo već, kaže živi „normalnim životom“ ali i dalje uzima terapiju, redovno ide na ljekarske kontrole i strogo vodi računa o načinu življenja. Prošle godine prebolovala je teži oblik korone, ali, kaže, sve je prošlo bez ikakvih posljedica.

U svom današnjem FB postu posebno ističe da je „nažalost u BiH mnogo onih koji još uvijek čekaju transplantaciju i pitanje je da li će je dočekati“ , a sve zbog nepostojanja adekvatnih propisa koji reguliraju ovu oblast.

Neumoran je zagovornik razvijanja svijesti građana vezano za doniranje organa. Potpredsjednica je Federalnog udruženja dijaliziranih i transplantiranih osoba i član UO Donorske mreže BiH.

„U Hrvatskoj je transplantacija organa prepoznata kao dio nacionalnog programa, dok u BiH, to, nažalost, nije slučaj. Trenutno je u FBiH veliki broj ljudi koji čekaju transplantaciju bubrega, jetre, srca. U prošloj godini obavljene su samo četiri transplantacije i to u januaru mjesecu, nakon čega je, zbog korone, sve stalo.

Dugujem zahvalnost doktorima, medicinarima, svom osoblju UKC-a Tuzla, mojoj porodici, ali i mnogim dobrim ljudima koji su na bilo koji način sudjelovali i danas sudjeluju u ovoj mojoj priči.

Znam da su u danu kad je meni transplantirana jetra, transplantirana još dva bubrega i dvije rožnjača od iste osobe. Kao vjernik zahvalna sam Allahu na svemu i molim mu se da mog darovatelja nagradi Džennetom“ poručila je Eldina na kraju našeg razgovora.

Prof.dr.Zijah Rifatbegović sa UKC-u Tuzla, koji je obavio transplantaciju jetre kod Eldine Bosankić-Softić, kazao nam je da je od 2006. godine do danas u UKC Tuzla jetra transplantirana kod 22 pacijenta, od kojih je njih 16 živo i zdravo.

Ističe da su tuzlanskim ljekarima prilikom transplantacija jetre, svih ovih godina putem supervizije, nesebičnu podršku pružali stručnjaci iz Zagreba i Ljubljane, posebno prof. dr. Stipe Jandrijević sa klinike „Merkur“ iz Zagreba.