Piše: Almasa Hadžić
Bio je sunčan, pravi proljetni dan.
Skupa sa vijestima o nadiranju agresorskih snaga iz pravca Zvornika prema
Sapni, u Tuzlu su stizali izbezumljeni mještani sapanjskih sela koji su se
našli na njihovoj meti.
U krugu stadiona Tušanj, u općoj pometnji, negdje poslijepodne 11. maja, starija, usplahirena žena, priča šta se prethodni dan događalo u njenom selu i saopćava da je „napad zaustavljen“ ali da je „poginuo kapetan iz Tuzle“ i još šest njihovih mještana, da je u selu ostalo samo nekoliko osoba, a da su ostali krenuli prema Tuzli.
„Gospođo, poginuo je Senad“,
prilazi mi jedan od Sapnjaka, znajući moju porodičnu vezu sa Senadom, utučen,
pita kako da to saopćimo roditeljima.
U kući u Šičkom brodu, bio je samo
Senadov otac Selmo, dok je majku Huriju, nekoliko dana ranije, Senad
naredbodavno otpremio u Švajcarsku kod
kćerke.
„Znam da je bio na Kula gradu, pa u
Sapni, ne priča mnogo gdje je, ali znam, vidim da je zamišljen, govori da je
rat, da se država mora braniti. Jedne noći je došao kući i kaže mi da se
spremim, da idem kćerki u Švajcarsku. Ja se otimam, neću, kako da njega
ostavim, ali on ne popušta. „Mati, rat
je, nemam ja vremena da mislim o tebi i tvojoj bolesti“, kaže mi. Spremam se,
plačem, ali on žuri, veli moraš ići...“,nerjetko, poslije, prisjećala se majka
Hurija svog rastanka sa Senadom.
Senad se, pamtim, tog dana, nakon
što je rano jutrom ispratio majku, spremio i silazeći u dvorište kuće, doviknuo
„reci ocu da ću mu auto ostaviti na sigurnom, a tebi, eto spiska telefona osoba
koje možeš nazvati, ako šta zatreba“. I ode.
Zauvijek.
Poginuo je samo nekoliko dana
kasnije, tačnije na današnji dan prije tačno 29 godina.
Bio je jedan od onih koji su kao članovi
Patriotske lige osjetili šta se sprema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima u njoj
i nije mirovao, premda su ga samo rijetki u to vrijeme shvatali i razumjeli.
Majka Hurija nikad nije zaboravila
vrijeme kada je Senad napustio Hrvatsku i stigao u Tuzlu.
„Službovao je kao policajac u
Dubrovniku nekoliko godina. Zatim u
Puli, pa u Makarskoj gdje ga je zatekao rat u Hrvatskoj. Kao specijalac, bio je
premješten u Benkovac. Tu je imao i prvo ratno kaljenje: pred njegovim očima
poginula su dvojica njegovih kolega. Jedan dan 1991. godine, samo je bahnuo na
kućna vrata. Pitam šta je sine, čudo si došao, kaže, došao sam da branim svoju
zemlju. Ja se smijem, ne vjerujem u ono što mi kaže, a on veli „mama i ovdje će
biti rat, a ti mi nemoj vjerovati“, sjećala se majka Hurija.
I danas ni jedan detalj iz života
njenog sina nije zaboravila – od vremena
kad je bio dijete, kad je trenirao džudo, kad je vozio motor, upisao fakultet, kad je postao policajac, do
one noći kad je u snu osjetila njegovu pogibiju.
„Noć nakon što je poginuo na san mi
dođe moj Senad. Gledam kako ga neka cijev udari pravo u oko i to oko krenulo da
ispadne. Ja ga pitam „šta to radiš Senade“, a on mi odgovara „to sam ja mati htio,
ne brini“.
Ustanem iz kreveta.
