Dan kad je odbranjen Dubrovnik

Za zločin razaranja Dubrovnika u Haškom tribunalu, na po 7 godina zatvora osuđeni su generali JNA Pavle Strugar i Miodrag Jokić, dok su desetak drugih vojnih komandanata, nosilaca najviših političkih funkcija u tadašnjoj Jugoslaviji, te predratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević, izbjegli odgovornost.

Piše: Almasa Hadžić

Danas se obilježava Dan odbrane Dubrovnika.

Tog 6.decembra 1991. godine na njegovu historijsku jezgru sručilo se više od 600 granata.

Borbe su trajale ujutro od pet sati do kasno poslijepodne, ali je grad odbranjen.

Napad na Dubrovnik uvijek mi vrati sjećanje na priču rahmetli oca.

Danima je s prozora kuće u rodnoj mi Lastvi, gledao kako se iz pravca Nikšića prema Trebinju, putem koji vodi prema Dubrovniku, tačnije, dubrovačkom ratištu, vojnim kamionima i autobusima prevoze JNA rezervisti iz Crne Gore, koji bi u povratku, s opljačkanim dobrima dubrovačkog zaleđa, rafalima proslavljali svoju nečast.

Samo nekoliko dana pred odsudnu bitku za Dubrovnik bila sam u Lastvi. K'o jučer da je bilo.

Vraćam se autobusom za Sarajevo, a onda za Zvornik. Na autobuskoj stanici u Mokrim dolovima u Trebinju, tek šestoro putnika vadi karte na liniji za Sarajevo.

Ja, poznati fratar sa sarajevskom adresom i četvoro studenata koji su se, nakon praznovanja Dana republike kod roditelja u Trebinju, vraćali svom sarajevskom studentskom životu.

Dok čekamo polazak autobusa, opterećeni prisustvom pedesetak polupijanih JNA rezervista upravo pristiglih sa dubrovačkog ratišta, mi putnici, povremeno, kao da smo stari znanci, razmjenimo po neki nemušt pogled. Šutimo.

Znamo da Dubrovnik gori i da ga granate ubijaju i s mora i s kopna. Žao nam, ali...

„Hajde pazari stari, samo što nije džaba“ prilazi fratru alkoholom zaljuljani rezervista, noseći u rukama umjetničku sliku sa teškim zlatastim okvirom.

On ga gleda, tiho govoreći da mu slika ne treba. Osjećam, rekao bi mu još nešto, ali se suzdržava.

Za nekih stotinu, ne znam više, da li hiljada ili miliona tadašnjih para, ali znam da je i to bilo dodžaba, nudi nam televizore, tepihe, jorgane, pegle, tanjire i raznu drugu robu. Ne reagiramo.

Dok se udaljava, psovkama reagira na naše odbijanje „jeftinog pazara“.

Duša se steže, znamo, sve je pokradeno u kućama mještana Konavala, Kupara, Srebrenog...

„Dubrovnik je naš“ podvriskuje jedan, gurajući nam u ruke flašu s rakijom kako bi nazdravili sa njim.

Odbijamo.

Grč, ali i strah steže mi utrobu.

Naš autobus kasni, njihov, zahvaljujemo Bogu, već stiže. Skupa sa ratnim plijenom odoše prema Nikšiću.

Vjerovatno je pogled mog oca, dok su prolazili kroz Lastvu i te ispratio.

Prošlo je od tada, evo, 30 godina.

U tih 30 godina nerjetko sam odlazila u Dubrovnik, ali autobusom nisam nikad.

Posebno ne onim koji kreće sa Autobuske stanice u Trebinju.

I svaki put, Dubrovnik je izgledao poželjniji i ljepši.

Tragovi vremena u kome su ideolozi zla, primitivci i nacionalistička gladež, sanjali da će svojim opancima gaziti po gospodskom Stradunu kao po svojoj seoskoj krčevini, davno su izbrisani.

U ovaj grad, odavno već, svi su dobro došli osim onih što su u jesen 1991. godine, pljačkom, granatama i paljevinama ubijali njegovo srce i dušu obećavajući da će, nakon što ga sruše, napraviti „stariji i ljepši Dubrovnik“.

Takvi, odavno, već, nikome ne trebaju.

U svojim posjetam, samo jednom obišla sam Muzej koji svjedoči o danima opsade Dubrovnika, ali i imenima onih koji su život dali za odbranu svog grada. Među njima je i 14 Bošnjaka.