Piše: Damir Rastoder
Kada su poznatu američku glumicu pitali novinari kako se nosi sa tračevima i pričama koji se o njoj objavljuju, kratko je odgovorila: "Vrlo lahko. Osim ako su te priče istinite".
U ovoj rečenici sadržano je i objašnjenje za manijakalno ponašanje i reakcije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegovih trabanata na govore Denisa Bećirovića i Munire Subašić na ovogodišnjem obilježavanju 29 godina od genocida u Srebrenici.
Oboje su rekli istinu.
Koja je Vučića razbjesnila.
Munira je samo konstatirala da je Vučić propustio da bude Willy Brandt, čime ga je bar indirektno optužila da je direktni krivac što nema iskrenog suočavanja sa prošlošću u tamošnjem društvu.
I to je prva velika istina.
Drugu, još ubitačniju, izgovorio je Denis Bećirović rekavši da je "nedavno usvojena Vučićeva velikosrpska deklaracija opasnija i skandaloznija od Memoranduma SANU". Bez uvijanja, okolišanja i eufemizama, Bećirović je apostrofirao glavom i bradom jednog čovjeka kao glavnog destabilizatora i BiH i čitavog regiona.
Ako tome dodamo i raniju izjavu člana Predsjednistva BiH da je "naš problem Vučić a ne Dodik", onda dolazimo i do odgovora zašto je srbijanski predsjednik reagirao onako uličarski i jajarski.
Istjeran je na čistac, izjuren iz jazbine, skrivajući se uvijek iza Dodika ili nekog sličnog.
Ludi Mile je govorio samo ono što lukavi Vučić misli.
I naveliko radi.
Na Dodika povika, a lisica (Vučić) meso jede.
U srbijanskoj javnosti koja je već dobrim dijelom inficirana nacionalizmom Vučiću je svaki nastup sa Dodikom donosio političke poene, a na regionalnom i međunarodnom planu stvaralo dojam (pogrešan) da je "majka Tereza" u odnosu na svog proksija iz Laktaša.
Konačno je ta "igra dobrog i lošeg policajca" demistificirana.
Dodik se bez Vučića, njegove medijske, finansijske, političke i svake druge podrške ne bi održao ni dva mjeseca na vlasti, pa makar se svaki dan viđao sa Putinom i ljubio po tri puta.
Ako je neko u toj velikosrpskoj igri loš policajac onda to može biti samo Vučić, dok je Dodik samo dobrovoljni, bahati i amaterski izvođač radova.
Vučiću je prijeko potrebna Rs kao kompezacija za gubitak Kosova, otuda sada i u ovom trenutku ova Deklaracija.
On je riješio da udari tamo gdje je najtanje i najslabije. To su Bosna i Bošnjaci.
Na Kosovu je polomio zube, sa Crnogorcima još obara ruke, i samo procjenjuje da mu neki Ramo Isak ili Zukan Helez ne mogu biti ravnopravni takmaci.
Zato ova Deklaracija nije mrtvo slovo na papiru.
Milošević nikada zvanično nije prihvatio Memorandum kao svoj politički program i nacionalni cilj, mada je radio na njegovoj praktičnoj implementaciji.
Vučić smatra da je došlo njegovih pet minuta i da nema potrebe da bilo šta krije.
