U međunarodnim odnosima nema dugova; jedino što vrijedi su interesi i sila. Dok Bosna i Hercegovina ne pronađe nešto značajnije što može ponuditi iz barem jednog od ta dva koncepta, uvijek će biti posmatrana kao potencijalni plijen.
Razgovarao: Sead Numanović
Ismail Ćidić je mladi bosanskohercegovački intelektualac s trenutnom američkom adresom.
Nakon završetka prestižnih zapadnih škola, za sada, ostao je u Vašingtonu. Sa Bosnom i Hercegovinom čvrsto usađenom u srcu. I za nju, i on i njegova supruga, nesebično i predano rade, ne tražeći ništa zauzvrat.
Ćidić vodi Bosnian Advocacy Center, nezavisnu nevladinu organizaciju koja se bori za "slobodnu, suverenu, demokratsku i sekularnu Bosnu i Hercegovinu", kako je "uklesano" u njenim temeljima.
Ćidić je za Politicki.ba govorio o problemima lobiranja, nesnalaženju, ali i nemaru, nerazumijevanju pa i (neosnovanom) strahu koji kod bh. i bošnjačkih zvaničnika naglašeno postoji kada je lobiranje u pitanju.
Milioni s jedne, NULA s druge strane
Istovremeno, Srbija i Hrvatska svake godine izdvajaju milione dolara kako bi se njihov glas "pikao" i u Vašingtonu.
Koliko Bosna i Hercegovina izdvaja za lobiranja u SAD?
- Ako pod “Bosna i Hercegovina” mislimo samo na političke blokove koji državu vide kao jedinstvenu, cjelovitu i državu svih naroda i građana, takva Bosna i Hercegovina izdvaja tačno nula (0) KM na lobiranje u SAD-u. Da budem detaljniji, ovaj podatak se nije mijenjao decenijama i nema naznaka da će se stvari mijenjati u bližoj budućnosti.
Međutim, bez obzira što pro-bosanskohercegovački politički blokovi ne ulažu novac u ove aktivnosti, u Ministarstvu pravde SAD-a, koje nadzire ovaj sektor, ipak postoje fajlovi koji govore o lobističkim aktivnostima koje se finansiraju iz BiH. Naravno, ovdje mislim na lobističke aktivnosti manjeg bh. entiteta Rs za kojeg smo pokazali u našem izvještaju iz 2021. godine da je potrošio 40 miliona KM, a nakon 2021. taj iznos se dodatno povećao.
Razumiju li bh. zvaničnici značaj lobiranja u SAD?
- Moram kazati da postoji pomak kada je u pitanju ova tema među bh. zvaničnicima kako iz trenutne vlasti, tako i iz opozicije. Do prije par godina susretali smo se s komentarima poput “lobiranje je samo bacanje novca” ili “ništa se ne postiže lobiranjem”, dok danas ipak postoji razumijevanje da su lobistički kanali ipak važni. Međutim, nije dovoljno samo kazati da je lobiranje značajno, nego se mora dokazati na djelu.
Niko nama nije ništa dužan!
Zašto Bošnjaci imaju takav odnos prema lobiranju? Je li to posljedica uvjerenja da nam je "svijet dužan do kraja svog postojanja" zbog agresije 1992. godine, pa mi smatramo da ništa ne trebamo raditi, osim podsjećati da smo žrtve agresije i izdaje Zapada?
- Ne bih svodio ovakav pristup samo na bošnjačke političare. Kada govorim o ovoj temi, koristim termin po-bosanskohercegovački zvaničnici iz vlasti i opozicije, iako se mora kazati da su velika većina njih Bošnjaci. Dio ovog pristupa upravo dolazi iz naivnog shvatanja da je neko nekome dužan bez obzira što uživo gledaju kako isti ljudi koji su prešutjeli genocid u srcu Evrope ponovo podilaze nekadašnjem Miloševićevom ministru propagande, prodaju mu vojnu opremu i naoružanje i dopuštaju mu miješanje u susjednim državama.
U međunarodnim odnosima nema dugova; jedino što vrijedi su interesi i sila. Dok Bosna i Hercegovina ne pronađe nešto značajnije što može ponuditi iz barem jednog od ta dva koncepta, uvijek će biti posmatrana kao potencijalni plijen.
Šta su nade Srba s obje strane Drine kada ulažu već godinama silne novce? Koliko im se lobiranje isplati, posebno bosanskim Srbima, obzirom da ih je sve više na "crnoj listi" SAD, ali i još nekih zapadnih država?
- Lobiranje općenito ne isporučuje instant rezultate, nego se plodovi rada u najvećem broju slučajeva mogu vidjeti tek naknadno. Neke stvari možda u ovom trenutku mogu izgledati naivno, ali u lobiranje se ne ulaže zbog aktuelnog trenutka, nego zbog onoga što tek dolazi.
S druge strane, u lobiranje se ne ulaže uvijek samo da bi se nešto dobilo. Nekada se ulaže i da se nešto “ne uradi”, tj. da se na neke stvari zažmiri. Iako su mnogi zvaničnici iz Rs-a pod sankcijama, svaki američki zvaničnik koji je došao u Sarajevo susreo se s Dodikom, a onda s Cvijanović u Predsjedništvu BiH. Iako su mnoga lica iz SNSD-a na crnoj listi, uključujući i samog Dodika, SNSD je dobio zeleno svjetlo da bude u aktuelnoj koaliciji na državnom nivou. Iako je potpredsjednik Vlade Srbije na crnoj listi, uključujući i zbog veza s Rusijom, ta vlada je dobila zeleno svjetlo iz Vašingtona i smatra se partnerskom vladom. Mogao bih nabrojati barem tridesetak primjera, ali za one koji razumiju, ovo je dovoljno.
Ono što Srbija dodatno radi pored lobističkih aktivnosti jeste i angažovanje komunikacijske agencije. Želi se postići utjecaj ne samo kroz hodnike američkih institucija, nego i preko medija i digitalnih kanala.
Najbliži američki saveznici plaćaju lobiranje
Šta Sarajevo treba uraditi kada je lobiranje u pitanju?
- Sarajevo, a ovdje mislim na obje strane, konačno mora naučiti, a onda i primijeniti koncept reciprociteta gdje god je to moguće. Bosna i Hercegovina možda ne može kupiti vojni avion svaki put kada to susjedne države urade, ali postoje drugi mehanizmi gdje se može primijeniti ovaj koncept.
Ambasada Bosne i Hercegovine u Vašingtonu izgleda potpuno drukčije od dolaska ambasadora Alkalaja poredeći s prethodnim ambasadorom. Urađeno je mnogo korisnih aktivnosti kroz taj kanal. Međutim, ako se “lobiranje ne isplati”, zašto čak i najbliži američki saveznici ulažu sredstva u lobističke projekte?
Na kraju, ne kaže se bez razloga da ako u međunarodnom sistemu niste za stolom, definitivno ste na meniju.
