U Evropskoj komisiji su se trudili da osmisle politički što kontroverznija i teža pitanja. Navodno je postojalo i interno takmičenje u samoj Komisiji, u tome ko će osmisliti kontroverznije i teže pitanje. U isto vrijeme su stvarali atmosferu u kojoj se od BiH ne očekuje da će ikada odgovoriti na pitanja.
Razgovarao: Sead Numanović
Nedavno je analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI), Adi Ćerimagić, sa svoje socijalne mreže uputio oštu strelicu kritike prema EU, za koju je zaključio kako se prema Bosni i Hercegovini (BiH) već duže od decenije odnosi nepošteno i nepotrebno strogo. Bilo u poređenju sa susjednom Hrvatskom, Crnom Gorom ili Srbijom. Bilo sada u poređenju sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Dodao je i kako su takav pristup imali svi komesari zaduženi za zapadni Balkan, od Stefana Fulea, preko Johannesa Hahna do sadašnjeg Olivera Varhelyia, te da je takav pristup "postigao katastrofalne rezultate".
U razgovoru za Politicki.ba on detaljnije objašnjava svoju poziciju.
Ćerimagić dolazi iz Gračanice, završio je pravni fakultet na Univerzitetu u Gracu i međunarodne odnose i diplomatiju EU na Europskom koledžu u Brižu. Radio je na Univerzitetu u Gracu, u Sekretarijatu vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta, Misiji BiH pri EU u Briselu i Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Već devet godina analitičar je u think tanku Inicijativa za evropsku stabilnosti (ESI) gdje od 2017. radi u Berlinu. Inače je i član savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta za mir iz Beča.
Možete li navesti jedan primjer kada se EU ponijela nepošteno i nepotrebno strogo prema BiH?
- Predaja zahtjeva za članstvo u EU je možda najslikovitiji primjer. Da je EU bila pravedna prema BiH i odnosila se prema njoj kao prema njena tri susjeda, ili kao što se sada odnosi prema Ukrajini, Gruziji i Moldaviji, BiH bi zahtjev za članstvo predala sredinom 2008. godine, odmah nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Kao što su to uradile i sve druge zemlje zapadnog Balkana. Ili bez ikakvog posebnog uslovaljavanja kao što je to sada bio slučaj sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom.
Umjesto toga, EU je učinila sve što je mogla da spriječi BiH u predaji zahtjeva za članstvo onako kako su to uradile druge zemlje. I to nizom uslova koje je postavljala, a od kojih neki nisu imali nikakve veze sa time šta vlasti u BiH rade.
EU je prvo kao uslov za predaju zahtjeva za članstvo postavila zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR). Da bi početkom 2010. godine, kada su neke zemlje članice promjenile mišljenje o zatvaranju OHR-a, taj uslov preformulirali u potrebu razdvajanja Ureda specijalnog predstavnika EU i OHR-a. Kada se to razdvajanje zbog odugovlačenja unutar samih EU institucija konačno i dogodilo u septembru 2011. godine, EU je brže bolje dodala novi uslov. Uslovljavanje je kulminiralo na ljeto 2012. godine kada je tadašnji komesar za proširenje Štefan Fule, gotovo na svoju ruku, izašao sa širokom listom uslova za tzv. vjerodostojni zahtjev BiH za članstvo u EU. Lista je uključivala sve i svašta, od popisa stanovništva, preko provedbe presude u slučaju Sejdić i Finci, do usvajanja koordinacionog mehanizma.
Želite li kazati da političari u BiH onda nisu krivi ni za šta?
- Apsolutno ne! Svaki od ovih posebnih uslova koje je EU postavila političari u BiH dočekali su sa entuzijazmom i odobravanjem. Neki od njih su vidjeli svoj partijski ili etnički interes u tome da se ide ka zatvaranju OHR-a ili da se provede Sejdić i Finci, a drugi u beskrajno kompliciranom i apstraktnom razgovoru o usvajanju tzv. koordinacionog mehanizma za EU pitanja. Uzgred budi rečeno, još od 2003. godine je već postojao jedan koordinacioni mehanizam i uvijek kada je bio korišten je i funkcionirao.
Niko od bh. političara nije rekao "želimo da nas tretirate kao svaku drugu zemlju u procesu".
Dok su pojedinci iz tada vrlo poštovanog i kroz pregovare o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i liberalizaciji viznog režima, uigranog multietničkog bh. tima diplomata i državnih službenika za EU, ukazivali na ovu nelogičnost i upozoravali, mnogi bh. političari su aktivno u Briselu lobirali za dodatne uslove. Neki od njih i za uslove za koje su znali da će biti teško ili nemoguće ispuniti. Naročito u nekom razumnijem roku od par mjeseci.
Zar nisu onda krivi bh. političari, ako su kako kažete lobirali za te uslove?
- Svaki put kada je neka zapadnobalkanska zemalja došla sa idejom da će predati zahtjev za članstvo, u EU članicama to je dočekivano sa negodovanjem i pokušajem diplomatskog obeshrabrivanja. U smislu da u tom trenutku nije vrijeme, da je bolje sačekati još malo, itd.
Takve su bile inicijalne reakcije i 2009. godine kada je predsjedavajući Vijeća ministara BiH po prvi put u Briselu javno govorio o mogućem zahtjevu BiH za članstvo. Međutim, samo u slučaju BiH institucije EU otišle su korak dalje i postavile konkretne uslove.
Pokušaji pojedinih bh. političara da se 2010. a onda i 2012. godine, uz pomoć prijatelja naše zemlje, odupru takvom pristupu dočekani su već pomenutim novim uslovima. Koji su onda, nažalost, kod većine bh. političara dočekivani objeručke, uz zahtjeve za njihovo dodatno kompliciranje.
Dakle, najveći dio odgovornosti za osmišljavanje i insistiranje na ovakvom specijalnom pristupu EU prema BiH je na EU, ali kratkovidni političari u BiH su suodgovorni.
Kada je Predsjedništvo BiH predalo zahtjev za članstvo u EU u februaru 2016. godine mnogi su kritizirali da je to urađeno bez ispunjenja uslova i da se BiH progledalo kroz prste?
- Te kritike su na mjestu jer do februara 2016. godine BiH nije ispunila sve uslove koji su od nje traženi, a neki od uslova nisu ispunjeni do danas. Međutim, ako znate da nijedna druga zemlja iz susjedstva nije imala uslove da bi predala zahtjev, kao što nisu imale ni Ukrajina, Gruzija i Moldavija, onda možete biti pomalo cinični i zaključiti da je za predaju zahtjeva za članstvo BiH ispunila više uslova nego bilo koja druga država. Ili, što mislim da je puno bliže istini, zaključiti da je EU prema BiH postupala nepošteno i nepotrebno strogo, te da taj pristup dao loše rezultate sa kojim su svi sa pravom nezadovoljni.
Uzimajući u obzir današnje stanje procesa proširenja EU, za koji ste nedavno kazali da je mrtav, šta bi BiH značilo da je EU tretirala poštenije?
- Teško je reći šta bi bilo kada bi bilo. Ono što znamo je da kada god je BiH tretirana kao svaka druga zemlja u susjedstvu, BiH je ispunjavala uslove i postizala rezultate. Bilo da govorimo o pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju ili viznoj liberalizaciji.
To smo vidjeli i nedavno, 2017. godine, prilikom potpisivanja Sporazuma o transportnoj zajednici. Naime, tadašnja Vlada Republike Srpske insistirala je da se pored državnog ministra transporta u strukturama tada još uvijek buduće Transportne zajednice mjesto nađe i za entitetske (i kantonalne) nivoe.
EU, odnosno tadađnja komesarka za transport koja je dolazila iz Slovenije, je takve zahtjeve kategorično odbila i BiH poručila da ako neće kao ostale zemlje regiona, onda ostaje van čitave priče. Sporazum je tako EU u Trstu potpisala sa ostalih pet zemalja regiona. Kada je Rs vidjela da EU neće odustati, nakon nekoliko mjeseci BiH je i potpisala Sporazum. Pod uslovima kao ostale zemlje regiona. Od tada je, naprimjer, bh. predsjedavanje institucijama Transportne zajednice od strane državnog ministarstva transporta ocijenjeno kao jedno od najaktivnijih i najuspješnijih.
Ne želim širiti neku utopijsku i nerealnu sliku o BiH jer bi ona bila netačna. Sjetite se samo ispunjavanja uslova za izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH u EU.
Naše institucije i privreda su tek kada je Hrvatska ušla u EU 2013. godine, i kada su vrata tržišta susjedne zemlje zatvorena za naše proizvođače koji su tamo tradicionalno bili vrlo prisutni, shvatili da za razliku od ostalih zemalja u susjedstvu, BiH od 2008. nije uradila ništa da našoj mljekarskoj privredi omogući pristup EU tržištu.
Bilo je mučno i tužno gledati višemjesečni otpor bh. institucija da se dogovore i provedu ono što EU traži, ali kada su shvatili da se od BiH traži što i od drugih, ali i da odstupanja neće biti, uslovi su ispunjeni. I onda se za Livanjski sir našlo mjesta i u Švedskoj. Nažalost, uz ogromnu i nenadoknadivu štetu koja je nastala zbog odsustva sa hrvatskog tržišta, ali i zbog cijene povratka na to tržište onda kada su uslovi ispunjeni.
Dakle, da je EU tretirala BiH poštenije ona danas ne bi bila članica EU ali bi joj bila bliža?
- Proces proširenja EU je već neko vrijeme mrtav i vjerujem da bi BiH bila gdje i ostali zapadnobalkanski susjedi, daleko od punopravnog članstva. Međutim, siguran sam da bi u slučaju pravednijeg tretmana, BiH danas bila bliža ispunjavanju EU standarda, a i politička situacija bi bila bolja.
Kada su Ukrajina, Moldavija i Gruzija predale zahtjev za članstvo u EU, zemlje članice su u roku od nekoliko sedmica i bez dodatnih uslova odlučile da proslijede njihove zahtjeve i zatraže mišljenje Evropske komisije. U slučaju BiH, tadašnji komesar Johannes Hahn je gotovo samoinicijativno u maju 2016. godine doletio u Sarajevo i postavio listu uslova za proslijeđivanje zahtjeva od strane zemalja članica.
Među tim uslovima bili su politički u tom trenutkui vrlo, vrlo kontroverzni koordinacioni mehanizam i objavljivanje rezultata popisa stanovništva. Ispunjavanje ta dva uslova u tom trenutku dovelo je do političke krize i razbijanja kakvog-takvog povjerenja u tadašnjem Predsjedništvu. U Banjoj Luci su aktivnosti komesara Hahna shvaćeni kao oduglovačenje i biberenje situacije, što je donekle utabalo i put održavanju neustavnog referenduma u Rs uoči lokalnih izbora. Politički znamo šta se desilo nakon toga.
S druge strane, u slučaju Ukrajine, Moldavije i Gruzije, Evropska komisija je procesu ispunjavanja upitnika od strane ove tri države, pristupila kao i u slučaju naših susjeda prije više od 10 godina, partnerski i sa željom da se što prije dođe do što kvalitetnijih odgovora.
U slučaju BiH, u Evropskoj komisiji su se trudili da osmisle politički što kontroverznija i teža pitanja. Navodno je postojalo i interno takmičenje u samoj Komisiji, u tome ko će osmisliti kontroverznije i teže pitanje. U isto vrijeme su stvarali atmosferu u kojoj se od BiH ne očekuje da će ikada odgovoriti na pitanja.
Kada su odgovori napokon stigli, Mišljenje Evropske komisije iz maja 2019. godine o BiH skrojeno je kao ni za jednu nama tri susjednu zemlje. Nije pomenut kandidatski status, a uslovi za otvaranje pregovora uključuju nekoliko ustavnih promjena i veliki broj politički vrlo osjetljivih pitanja.
Od tada u porukama koje EU povodom neispunjavanja uslova iz Mišljenja šalje prema BiH, potpuno se zanemaruje činjenica da je proces proširenja mrtav i da Sjeverna Makedonija, Albanija ili Kosovo, zemlje koje su ispunile uslove EU, nisu nagrađene.
Priliku za promjenu ovog pristupa EU nudi činjenica da veliki broj političara i diplomata u EU, suočena sa zahtjevom Ukrajine za kandidatski status, odgovara da nije moguće jer BiH još nema kandidatski status. To mi govori da su oni svjesni da BiH danas nije tu gdje jeste samo i isključivo zbog svojih političara već i pristupa EU. Da je drugačije, ne bi vidjeli problem u nagrađivanju proeuropskih i hrabrih ukrajinskih političara. Čak naprotiv, da je problem samo u bh. političarima, to bi im bila opomena i poruka.
Da zaključim, EU je prema BiH imala nepošten i nepotrebno oštar pristup, a rezultati takvog pristupa su katastrofalni. Ne umanjujući odgovornost bh. političara, mislim da je važno da EU shvati da je suodgovorna za lošu političku situaciju u BiH, ali i za niski nivo ispunjavanja EU standarda. Bilo bi krajinje vrijeme uz oživljavanje procesa proširenja da se i to promjeni. Političari u BiH bi to morali i tražiti.
