Bulić: Je li bitno da je političar pismen ili sposoban?

Forma je također važna, ali, po mom mišljenju, manje važna nego sadržaj. Najbolja je ona forma koja odgovara suštini i ciljevima obraćanja. Najbolje je obratiti se javnosti na standardnom jeziku, jer je njegova suština da bude objedinjujući faktor, da bude “jedan za sve”. Međutim, moguće je da je u nekoj situaciji bolje postupiti drukčije. A ono što je bolje – nije greška. Jednom sam na blogu (10. 10. 2020) naveo primjer “političara koji se na velikom skupu obraća ljudima iz svog rodnog kraja”. Napisao sam: “Zamislimo ga kao vještog govornika kome je poznata misao Nelsona Mandele: ‘Ako govorite čovjeku na jeziku koji razumije, to dopire do njegove glave. Ako mu govorite na njegovu jeziku, to mu dopire do srca.’ Pragmatičan čovjek koji želi doprijeti do srca svoje publike vješto će joj se obratiti na njenom dijalektu ako je uvjeren da će to osnažiti povezanost ili privid povezanosti s njom.” Kada smo u predizbornoj kampanji u novembru 2020. svjedočili upotrebi dijalektizama u javnom govoru, odmah smo svjedočili i protivničkim i medijskim napadima, kritikama i izrugivanju kandidatima koji upotrebljavaju dijalektizme, a kasnije i njihovu neuspjehu na izborima. Naravno, nema dokaza da je sama forma izražavanja uzrokovala poraz na izborima, ali je definitivno nanijela štetu. To je jedan primjer loše posljedice.

Jesu li naši političari više pismeni ili nepismeni?

- Političara ima različitih – nižerangiranih, višerangiranih, neki su u vlasti, neki u opoziciji, neki više govore u javnosti ili pišu za javnost, a neki manje, o nekima se više govori i piše, dok su neki neprimjetni ili neupadljivi. Neki su više školovani, neki manje. Kad se sve uzme u obzir, ne možemo imati ista očekivanja od svih. Nama je kao biračima – a i meni kao lingvistu – mnogo važnije da od političara čujem istinu nego kićene riječi na besprijekornom standardnom jeziku. Ako nam naši političari svojim djelovanjem omogućavaju da živimo u društvu diskriminacije, gdje nemamo ravnopravan pristup uslugama, gdje se naši podaci neovlašteno pokazuju javnosti na neciviliziran način, onda nemamo mnogo fajde od njihove gramatike. Međutim, ako je bilo kome, pa tako i političaru, dužnost da se obrati javnosti, onda se očekuje da se za to pripremi. Budući da političari ne polažu nikakvu provjeru pismenosti prije učlanjenja u partiju ili kandidiranja za izbore, moguće je da i ne budu naročito pismeni. Ako ih takve izaberemo, to govori nešto i o njima i o nama. O njima govori da su vješti... Ako usmjeravaju društveno kretanje na ispravan način, onda im nesluženje standardnim jezikom ili neke nevještosti u izražavanju ne bi trebalo uzeti za zlo. Jednostavnije kazano, preče je da mogu na vrijeme kupiti i distribuirati kvalitetne vakcine nego da naprave najbolji jezički izbor između korona virus, koronavirus, coronavirus, virus korona i sl. u javnom obraćanju.

Tužna situacija nastaje kad neko slabo pismen i neupućen u neke činjenice dođe u situaciju da odlučuje o stvarima kao što je zakon o visokom obrazovanju. Tako lahko dođe do situacije da se zbog jeftinog populizma donesu odluke koje maksimalno idu naruku lošim studentima i stvaraju se uvjeti da se oni što više izjednače s dobrima. Također, jeftini populizam može potpuno obezvrijediti stručnost i izvrsnost i omogućiti da se po zakonu na univerzitetu u nekom trenutku mogu zaposliti isključivo ljudi s lokalnom ličnom kartom i ljudi koji su u tom istom trenutku nezaposleni, odnosno dovoljno nesretni da nisu bili u stanju naći posao ili dovoljno sretni da to sebi mogu priuštiti. A ni lokalna adresa ni nezaposlenost nisu mjerilo izvrsnosti. To su greške na koje treba usmjeriti društvenu kritiku. Poslije toga jezičke nespretnosti su sitne.

Nisam nikad naročito istraživao govor političara u Bosni i Hercegovini, ali mogu zapaziti da među njima ima izvrsnih govornika i uzornih korisnika standardnog jezika, koji znaju vješto upotrijebiti riječi u skladu sa svojim ciljevima i idejama, ali ima i onih na osnovu čijih se rečenica može zaključiti da su im misli zbrkane, plitke, nepovezane i da nemaju jasnu viziju kamo idu. I jedne i druge možemo zapaziti i u vlasti i u opoziciji, a čini mi se da konačni utisak o njihovu govoru više određuje dobra priprema i upućenost u temu nego njihovo školovanje. Naravno, nikad nije kasno za usavršavanje i svima koji žele poboljšati svoje izražavanje i pismenost mogu se organizirati različite obuke.

Također sam primijetio da političari u medijima i na društvenim mrežama dobiju više kritika zbog upotrebe dijalektizama ili arhaizama, kao jednog oblika nestandardne leksike, nego kad pokažu elementarno nepoznavanje morfološke i pravopisne norme. Kao primjer prvog mogla bi se navesti riječ mogodnemo, a kao primjer drugog riječi poput mislioc i pratioc. Ljudi se u sretnijim zemljama ponose dijalekatskom raznolikošću svog jezika, ulažu u očuvanje i održanje dijalekata, koji su svuda veoma ugroženi djelovanjem medija i škole. Organiziraju festivale i poetska takmičenja i podržavaju različite oblike lingvističkog aktivizma. Kod nas se, nažalost, dijalekti doživljavaju kao izraz zaostalosti i nesposobnosti, dok se “obična” nepismenost doživljava kao moderna, napredna ili urbana. Za takvo stanje odgovorni su i mediji i državne jezičke politike i školski sistem, naročito lingvisti. Posebno je porazno kad na mrežama, u medijima ili uživo svjedočimo (a često svjedočimo!) da se upotrebama dijalektizama izruguju osobe koje su završile jezički fakultet, na kome su sigurno imale pristojnu obuku o jezičkoj toleranciji.

Zašto nestaju č i ć

Neupotrebljavanje dijakritičkih znakova postalo je normalno u pisanju mailova i komunikaciji preko društvenih mreža. Gdje smo i kako izgubili tu osjećajnost prema jeziku, konkretno govoreći o izbjegavanju dijakritika?

- Zaista se često događa da čitamo tekstove u kojima se umjesto č i ć piše samo c, umjesto ž i š stoji z i s... Vjerujem da bi čak bilo zanimljivo detaljnije istražiti zašto se to događa i dan-danas. U popularnoj kulturi takav je stil dobio i prepoznatljivo ime – “ošišana latinica”. Bez posebnog istraživanja rekao bih da smo ovu lošu naviku naslijedili djelimično iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, iz vremena kad softveri nisu bili najbolje lokalizirani za upotrebu u Bosni i Hercegovini, djelimično iz prvog desetljeća 21. stoljeća, iz “zlatnog doba” SMS poruka, u kojima su slova s dijakritičkim znacima zauzimala memorije kao nekoliko slova bez dijakritika. Vjerujem da u današnje vrijeme nema potrebe da i dalje pišemo c umjesto č i ć i sl., jer nema tehničkih prepreka za pravilno pisanje slova. Razlozi pisanja bez dijakritika najčešće su loša navika, lijenost i nemar. Moguće je da neko izbjegava pisati dijakritike zbog nesigurnosti, naprimjer, ako nije siguran treba li č ili ć, odluči se za korištenje c. Međutim, ne znam da li to iko radi baš zato, ali pitanje je zanimljivo i vrijedjelo bi istražiti.

Da li greške proizlaze iz lošeg obrazovanja ili nečeg drugog?

- Zavisi od toga šta smatramo greškom. U poimanju prosječnih govornika greškom se obično smatra ono što nije u skladu s normama standardnog jezika. A norme nisu nešto što je nepromjenljivo niti moraju biti set najboljih mogućih preporuka. Norme su više set preporuka koje u nekom trenutku na osnovu određenih kriterija i ciljeva ustanovi normativac, odnosno pojedinac ili skupina koji preuzmu na sebe obavezu da ponude skup rješenja i rizik da njihova rješenja u zajednici budu prihvaćena, ignorirana ili odbijena. U tom smislu, ako neko ne piše ili ne govori u skladu s jezičkom normom, to se posmatračima može činiti kao greška i neznanje, a u stvarnosti može biti svjestan izbor drukčijeg rješenja ili rezultat prkosa. Neko se obrazovao prije četrdeset godina, u školi učio srpskohrvatski jezik, a ono što je tad naučio nije dio savremene norme bosanskog jezika. Ako takva osoba istrajava u svojim navikama iz prošlog vremena, to ne znači da je njeno obrazovanje bilo loše. Također, ne smijemo obrazovanju pripisivati veću moć nego što je ima. Učenici koji se obrazuju nisu jednaki, jedni bolje uče i shvaćaju, jedni slabije i sporije, jedne više zanima jezik, drugi bolje uče ostale predmete. Sam proces učenja i ocjenjivanja nikad nije isti, ni u jednoj učionici ne vladaju isti uvjeti... Postoje i glasovi o fakultetima koje svako može završiti i koji nemaju nikakvih kriterija. Prema tome, moramo biti svjesni da ocjene nisu mjerilo znanja, a obrazovanje nije nešto što se suštinski može okončati. Stalno se mora učiti i usavršavati. Vjerujem da su za dobro govorenje mnogo važniji od formalnog obrazovanja dobra priprema, ulaganje u vlastiti razvoj i kultura čitanja. Ako nakon diplome ne nastavimo čitati knjige stalno i ugledati se u bolje govornike od sebe, onda je diploma samo papir, ne i garancija sposobnosti.

Kakva je važnost tog javnog govora? Da li te greške eventualno sutra mogu prijeći u neke nove norme ako se dovoljno ustale u govoru?

- Sve se mijenja. Često se pojave koje su totalno neprihvatljive u nekoj sredini brzo pretvore u normu. Tako je i s jezikom. To zavisi od različitih faktora koristi i moći. Javni govor je u tom smislu potencijalno utjecajniji od privatnog, jer može doprijeti do više ljudi, koji u javnom govoru mogu vidjeti uzoran govor. Mislim da političari nisu primjer uzornih govornika, ali da su mnogi skloni povjerovati u uzoritost govora novinara, pisaca i kolumnista. Ovdje možemo dodati i nešto o obrazovanju: učenici slušaju nastavnike određeni broj godina ili sati, a medijima su izloženi cijeli život. Velika je šteta ako u bilo čemu slijedimo loše uzore.