Nemoguće je da jedna od svjedokinja, koja je gledala kako joj ubijaju najbliže članove porodice u fazi istrage svjedoči jedno, da bi tokom suđenja izjavila da se ne sjeća šta je nekad kazala.
Piše: Almasa Hadžić
„Ja, supruga i kćerka unesemo našeg
Muhameda u sušaru. Supruga i kćerka jecaju, a ja ne mogu da proplačem. Tada su
moje oči zasušile i nikad više nisam mogao zaplakati.
Umirem iznutra, ali suza ne može da
krene“, prisjetio se svojevremeno Abdulah Hodžić, trenutka kada je 16. maja
1992. godine u Zaklopači ubijen njegov sin Muhamed.
Razgovarali smo sa njim 2016. godine,
samo nekoliko dana nakon hapšenja Radomira Pantića, Branka Jolovića, Milomira Miloševića,
Nenada Vukotića i Nikole Lošiča, optuženih za ubistvo 57 Bošnjaka sela
Zaklopača na području općine Milići.
U selo su tog 16. maja 1992. godine,
vozilima, stigli naoružani pripadnici tadašnje srpske policije i vojske i, po
Hodžićevom sjećanju „pobili sve što su vidjeli da se kreće, čak i životinje“.
Optuženim: Pantiću, Joloviću,
Miloševiću, Vukoviću i Lošiću, sudilo se od 2017. godine i Sud Bosne i
Hercegovine jučer ih je prvostepenom presudom oslobodio svake krivice za ovaj
teški zločin.
Predsjedavajuća Vijeća, sudija Mira Smajilović,
obrazlažući presudu navela je da je tokom trajanja suđenja saslušan veći broj
svjedoka Tužilaštva, izvedeno mnogo dokaza, ali da se na osnovu ponuđenog „nije
mogla utvrditi krivica optuženih“.
Ko je, onda pobio Bošnjake iz Zaklopače?
Jesu li optuženi oslobođeni krivice zato što je
Tužilaštvo optužilo nevine ljude, bez valjanih dokaza da su počinili zločin
koji im je stavljeni na teret?
Jesu li optuženi, opet, postali nevini, zato
što su svjedoci, uglavnom, Bošnjaci, tokom suđenja porekli ranije date izjave o
njihovoj krivici?
Ako jesu, šta je razlog njihovog poricanja onog što su nekad
izjavili? Ucjene ili materijalna korist, kako se to nerjetko zna dogoditi u ovakvim slučajevima?
Sve su ovo pitanja kojim bi se istražni organi
ove zemlje, napokon morali pozabaviti.
Ne samo zbog slučaja Zaklopača, već i zbog
mnogih drugih sličnih slučajeva.
Nemoguće je da jedna od svjedokinja, koja je
gledala kako joj ubijaju najbliže članove porodice u fazi istrage svjedoči
jedno, da bi tokom suđenja izjavila da se ne sjeća šta je nekad kazala, ustvari
da su ona i drugi „bez veze kontali“ ko je ubica.
Neki od svjedoka Bošnjaka, pak, tvrdili su da
su ubistva u Zaklopači zaista počinili drugi ljudi koje Tužilaštvo, iz njima
poznatih razloga, nije optužilo, a koji i dalje žive na području Milića.
Navodno su njihova imena bila dostavljena
tužiocima među kojima i ime izvjesnog Mileta Pantića, dok su, opet, optuženi Blagoje
Vojvodić i Čedo Bogićević sigurno utočište, odavno, našli u Srbiji.
Da li će Tužilaštvo imati elemenata da se žali
na ovu presudu, obzirom na izmjenjene izjave svjedoka, veliko je pitanje.
Šta god da se dogodi, jedno je siguro: presudom
kojom su za zločin u Zaklopači oslobođeni Radomir Pantić, Brankp Jolović,
Milomir Milošević, Nenad Vukotić i Nikola Lošić, 57 bošnjačkih civila iz
Zaklopače, ubijenih 16. maja 1992. godine, usmrćeni su po drugi put.
