Bosna i Hercegovina pripada krugu zemalja koje baštine kulturu razvijene mediteranske civilizacije

U ranijim historijskim razdobljima imali smo izgovor da nam neko brani da se bavimo vlastitom historijom. Sada tog izgovora nemamo, a antička historija je u nikad lošijem položaju.

Razgovarao: Faris Marukić

Amra Šačić Beća, profesorica je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – Odsjek za historiju.

Koautorica je knjiga Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, Historija Ilira, te Magični svijet Ilira: Historija zaboravljene civilizacije, privih domaćih djela koja se na sveobuhvatan način bave našom antičkom prošlošću i naslijeđem.

Iliri su skupina naroda o kojima su uglavnom pisali drugi. Koliko je bitno razvijanje domaće historiografije, domaćih stručnjaka posebno u kontu antičke historije naših prostora? Do koje mjere smo prinuđeni da se borimo za vlastitu historiju?

- Bosna i Hercegovina pripada krugu zemalja koje baštine kulturu razvijene mediteranske civilizacije na čijim temeljima počiva današnja Europa jer to je jedino historijsko naslijeđe zajedničko većem dijelu europskih zemalja. Ako sami ne budemo izučavali antičko naslijeđe mi onda svjesno se odričemo našeg europskog naslijeđa i dozvoljavamo da nas drugi percipiraju kao došljake koji ne pripadaju europskoj civilizaciji. Drugi problem jeste taj da ako se domaći stručnjaci ne budemo bavili svojim najstarijim naslijeđem daje se legitimitet da se njime bave drugi. Za svaku zajednicu pogubno je kada se bilo kojim segmentom bavi neko drugi. U prošlosti smo imali takav pristup pa zato danas dio našeg vrijednog naslijeđa se nalazi u Rusiji, Austriji i drugim zemljama gdje ga mi možemo samo posmatrati kao turisti. Školovani i institucionalno zaposleni domaći stručnjaci su garancija da će naša najstarija baština biti pravilno čuvana, promovirana i izučavana. U ranijim historijskim razdobljima imali smo izgovor da nam neko brani da se bavimo vlastitom historijom. Sada tog izgovora nemamo, a antička historija je u nikad lošijem položaju. U školskim programima koje kreiraju domaći nastavnici najstarija historija ove zemlje je zastupljena s oko 2 %. Poražavajuća činjenica jeste da djeca znaju gdje su živjele Maje i Inke, a ne znaju ko je prije 2000 godina živo na prostoru Bihaća, Livna ili Goražda. Za vlastitu historiju ne moramo boriti već moramo postati svjesni nje. Moramo prestati posmatrati historiju kroz prizmu savremenih identiteta i početi je posmatrati kao kulturnu i duhovnu baštinu prostora koji nazivamo domovinom. Mi koji se bavimo antičkom historijom prinuđeni smo da svakodnevno dokazujemo da je izučavanje prostora Bosne i Hercegovine u antičko doba također važan dio bosanskohercegovačke historije. Historičari moraju proučavati historiju prostora na kom žive bez obzira kako se on zvao i pod čijom vlašću je bio u određenom historijom trenutku.

Baton Dezitijatski i Baton Breučki bili su vođe otpora protiv Rimskog Carstva. Ipak, samo onaj Dezidijatski ostaje ovjekovječen kao borac za slobodu svojih ljudi. Šta možemo naučiti iz njihovog primjera?

- Pošto o obojici spomenutih vojskovođa znamo samo na osnovu svjedočanstva rimskih historičara imamo poprilično subjektivno viđenje obojice. Ponekad pomislim da je Rimu odgovaralo da stvori se takva slika da je Baton Breučki izdajica, a Baton Dezidijatski heroj. Ustanak je trajao tri godine od toga dvije godine najgore borbe bile su Panoniji, breučkoj domovini. Ako tome još dodamo da su Breuci najviše stradali Panonskom ratu koji prethodio Batonovom ustanku jasno nam je zašto je Baton Breučki pod pritiskom svoje okoline iscrpljene ratom zaključio mir s Rimom 3.augusta 8. godine na rijeci Bosni odnosno Bathinus. S druge strane imamo Batona Dezidijatskog koji je bio odličan diplomata jer, naprimjer, tokom jedne zasjede nije ubio rimskog vojskovođu Tiberija iako je zato imao priliku. To bi mu donijelo trenutnu slavu, ali rimska osveta bi zasigurno bila takva da bi bismo je mogli nazvati svojevrsnim genocidom. Oba Batona su uspeli ono što je možda danas nama nezamislivo. Ujedinili su ilirske i panonske zajednice u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Te zajednice imale su različitu kulturu, govorili su različitim dijalektima, vjerovali u različita božanstva, ali im je zajednička bila želja da se oslobode mita i korupcije koju su im rimski legati u Iliriku svakodnevno nametali. To je čak Baton Dezidijatski rekao Tiberiju kad ga je pitao zašto je krenuo u rat. Batonov ustanak ne trebamo percipirati iz savremene perspektive kao neki rat za nezavisnost, već ga posmatrati kao borbu za slobodan život kakvom je težio čovjek koji je živio ovdje prije 2000 godina. Zaista iz primjera dvojice Batona možemo puno toga naučiti posebno domoljublju bez obzira na to što vrlo često Batona Breučkog nazivamo, bez pokrića, izdajicom.

Publije Kornelije Dolabela (Publius Cornelius Dolabella) historijska je ličnost poznata po razvoju mreže puteva naših krajeva. Zašto o njemu ne znamo dovoljno, a većinom putujemo trasama koje je on izvorno postavio?

- Kada tako malo znamo o Batonu Dezidijatskom kako ćemo onda tek znati o Dolabeli? Zasigurno je on jedan od najznačajnijih rimskih namjesnika u provinciji Dalmaciji kojoj je pripadao veći dio današnje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme njegovog mandata napravljene su pet cesta od kojih su čak četiri išle kroz današnju Bosnu i Hercegovinu. Povezao je primorje s Posavinom. Analogno gledajući to je kao da danas neko za 4 godine napravi koridor 5C kroz Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, imam utisak da našoj javnosti pozitivne činjenice iz historije nisu zanimljive jer je u fokusu interesa uvijek neki rat, glad i bolest. Drugi razlog je što već sad imate jednu kritičnu masu koja prezire sve jednako bilo dobro ili loše što dolazi iz perioda Rima, Osmanlija ili Austro-Ugarske, iz uvjerenja da su velika carstva iz svojih imperijalnih interesa samo iskorištavala ovaj prostor. Naravno, to je subjektivan osjećaj. U slučaju Rima sva istraživanja su pokazala da je autohtono stanovništvo postepeno prihvatilo rimsku kulturu, način života i jezik što je rezultiralo tzv. romanizacijom. Iz kasnoantičkog perioda znamo da je ovdašnje stanovništvo bilo lojalno Rimu i u priklama kada to više nije moralo biti.

Šta iz ovoga zaključujemo- gdje je naša antika u naučnim institucijama, ali i u obrazovnom sistemu generalno?

- Iskreno govoreći historija i arheologija antičkog perioda su trenutno jako ugrožene. Referirat ću se na Kanton Sarajevo jer tu najbolje poznajem situaciju. Zbog neriješenog statusa u Centru za balkanološka ispitivanja ANUBIH i Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine nemamo trenutno zaposlenog niti jednog stručnjaka za antički period. Napominjem da se to dešava prvi put u višestoljetnoj historiji Zemaljskog muzeja što je direktna posljedica nebrige državnih institucija. S druge strane na Univerzitetu u Sarajevu imamo jedan paradoks. Naime, na Univerzitetu u Sarajevu historija se profesionalno izučava na četiri institucije ( Filozofski fakultet, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, Orijentalni institut i Institut za historiju). Ukupno oko 40 historičara djeluje na UNSA. Od toga broja samo je dvoje historičare antičkog perioda zaposleno na cijelom Univerzitetu i to na Filozofskom fakultetu. Cifra je zaista poražavajuća. Iluzorno je očekivati da imamo jednak broj zaposlenih historičara antičkog perioda s historičarima koji se bave savremenom historijom, ali ne moguće je naći realan razlog za to da izučavanje stotina godina prošlosti Bosne i Hercegovine je u Sarajevu svelo se na naučno-istraživački rad dvoje ljudi. U kontekstu međunarodnih projekata antička historija i arheologija su izuzetno atraktivne jer za razliku od nekih drugih grana historije i arheologije imaju izražen međunarodni karakter. Npr. ako znate pročitate antički epigrafski spomenik iz Sarajeva znat ćete pročitati i spomenik iz Rima, također neki rimski senatori bili su iz ovih krajeva, rimski vojnici, carski prokuratori i slično. Budući da je prostor današnje Bosne i Hercegovine bio integriran u Rimsko carstvo evropski univerziteti vrlo često nude partnerstva za realizaciju važnih projekata čija bi realizacija zasigurno unaprijedila rad Univerziteta Sarajevu i doprinijela njegovoj vidljivosti u međunarodnim obrazovnim tokovima.Takve projekte gotovo je nemoguće realizirati zbog nedostatka kadra. Često opravdanje zašto nema više historičara (i arheologa) na UNSA je navodna tradicija. Međutim, dokle ćemo se pozivati na tradiciju zemlje koja 30 godina ne postoji? Isto pitanje se postavlja i u kontekstu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Generalno u školama je neophodno povećati broj sati historije na uštrb koje se godinama povećavala norma iz drugih predmeta. Naravno, to ne umanjuje krivicu kolega i kolegica koji kreiraju plan i program pa Batonov ustanak stave za posljednji sat u polugodištu kada djeca obično imaju tzv. veseli čas i već su im ocjene zaključene pa se i ne trude da upamte tu važnu lekciju. Koliko god ovo zvučalo duhovito, to je nažalost tužna istina.