BiH i Poljska imaju istog neprijatelja. Zove se Vladimir Putin

Razgovarao: Faris Marukić

Tomasz Jacek Lis rođen je 1988. godine u gradu Limanova blizu Krakova. Doktorirao je na Odsjeku za historiju Univerziteta Nikola Kopernik u Torunju. Studirao je još u Sarajevu i Splitu. Stipendista je Univerziteta u Zagrebu i Vurcburgu u Njemačkoj. Autor je nekoliko članka objavljenih u časopisima u Bosnu i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i SAD-u.

Od 2021. godine zaposlen je na Odsjeku za historijui Jagiellonskog Univerziteta.

Nedavno je izašla vaša knjiga o Poljacima koji su živjeli i radili u Bosni i Hercegovini. Zašto odabrali tu temu? Odakle interes za poljsko-bosanske veze?

- Knjiga „Polscy urzędnicy wyższego szczebla w Bośni i Hercegowinie w latach 1878-1918“ (Poljski visoki zvaničnici u Bosni i Hercegovini 1878-1918) objavljena je u 2020. godine kao dio serije „Studia galicyjskie“ (Galicijske studija) Krakovskog naučnog izdavaštva „Księgarnia Adademicka“.

Ova tema me zanimala jer se niko u Poljskoj ili Bosni (ili bivšoj Jugoslaviju) ranije nije bavio historijom Poljaka, koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu da tamo rade kao ljekari, službenici i slično. Za mene je ova tema bila fenomenalna, jer sam našao mnogo Poljaka, koji su bili poznati ljudi u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu. Mnogo od nih ostavili su tamo značajan trag kao što su Teodora Krajewska, Leopold Glűck, Władysław Nieć, Justyn Karliński i drugi.

Moja knjiga usprkos činjenici da govori o poljskoj manjini, mnogo govori i o drugim strancima, koji su došli u tom periodu u Bosnu i Hercegovinu, jer osim Austrijanaca, Mađara bili su zastupljeni Slovenci, Česi, Rusi... Često u jugoslovenskoj historiografiji mogli smo pročitati, da su u tom periodu dolazili „kuferaši“, strani imperijalni elemenat, koji su se loše odnosili prema bosanskohercegovačkim građanima. Kao da su smatrali ovu zemlju kolonijom. Naravno bilo je i sukoba, ali sukob nije ono što je dominiralo.

Kada pročitamo izvore (koristio sam arhivske izvore iz Bosne, Poljske, Hrvatske, Ukrajine, Italije i Austrije) vidimo, da je situacija malo drugačija. Ljudi koji su dolazili nisu stalno bili u sukobu sa lokalnom društvom. Suprotno tome, vidimo da su se brzo asimilirali, družili se s Bosancima (Ivo Andrić je 1914 g. došao je u Krakov gdje je dva mjeseca studirao na Jagielonskom Univerzitetu), sklapali brakove, imali zajedničko potomstvo. Zemaljska Vlada željela je da austrougarski službenici budu od pomoći za bosanske Srbe, Hrvate, Bošnjake, a ne njihovi neprijatelji. Zato su, na primjer, došle ljekari-žene (od toga dvije Poljakinje Spomena Krajewska i Jadwiga Olszewska), upravo radi žena muslimanki. Stranci koji su dolazili gradili su ceste, mostove, otvarali moderne bolnice, donosili nove ideje kao što su emancipacija, ili feminizam.

Zbog toga poslije rata mnogi Poljaci ostaju u Bosni i Hercegovini, a ovi koji su se vratili u Poljsku nastavili su kontakte sa Balkanom. U periodu između dva svjetska rata djelovala su u Poljskoj i Jugoslaviji „poljsko-jugoslavenska društva“, a mnogo njihovih članova bili su Poljaci rođeni u Bosni, koji su željeli kontakt sa zemljom rođenja.

Zašto diplomatski odnosi Bosne i Hercegovine i Poljske izgledaju zamrznuti?

- Poljske trgovačke veze iz godine u godinu su bolje. Kada je u pitanju turizam mnogi Poljaci dolaze na Jadran, a često na tom putu dolaze i u Bosnu i Hercegovinu. Mislim da zajedničke kontakti nisu loši. Što se tiče diplomatskih odnosa, čini mi se da poljska politička elita ne razumje kako važan dio balkanskog prostora je Bosna i Hercegovina. Nažalost, današnja politička scena ima malo političara kao što je bio nekada Tadeusz Mazovjecki. Kod nas danas većina diskusije se tiče problema Poljaka kao što su finansijska kriza, demografija, ideološki sukobe desničara i lijevice. To ostavlja malo prostora za širenje veza na Balkan. Zato naša politička aktivnost prema Balkanu nije velika.

Koliko je Poljska zainteresirana za zapadni Balkan?

- Prije 5-10 godina mi smo bili pioniri na polju integracije zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Sada to ne vidim. U Poljskoj postoji jedna politička ideja, da se gradi savez zemalja od Skandinavije do Balkana, takozvana „Inicijativa tri mora“, koje treba biti alternativa rusko-njemačkoj ekspanziji. Ove ideje su samo koncept (koji ima svoje historijske korijene), ali političari koji su nekada vladali Poljskom Platforma Obywatelska (Građanska platforma) i koji sada vladaju Prawo i Sprawiedliwość (Pravo i Pravda) radili su i rade da se ova koncepcija realizira.

Ostavimo političke elite i fokusirajmo se na normalne ljude. Što se tiče Poljaka, mi smo jako zainteresirani za Balkan kroz historiju i kulturu. Ove godine prvi put u historiju na Jadransko more došlo je više od milion Poljaka. Turistička infrastruktura, sunce, mediteranska klima, pa i malo orijentalnog duha, ono je to što zanima prosječnog Poljaka i daje razlog da mnogo stanovnika Poljske putuje na jug. Naravno da najviše dolazi u Hrvatsku, ali također Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, svake godine imaju više gostiju iz Poljske.

Smatrate li da Poljska treba uzeti značajniju ulogu (na Balkanu) posebno u smislu suzbijanja jačanja ruskog utjecaja?

Mislim da je Putinova Rusija opasnost kako za Poljsku tako i za Balkan. Njegova politika dezintegriranja ide u smjeru da se ljudi i zemlje svađaju. Nemirna zemlja, sa unutrašnjim konfliktom je slaba zemlja. Kao odgovor na takvu politiku potreban je jak međunarodni savez, koji je izgrađen kao partnerski ugovor. To je najbolji način suprotstavljanja Putinovoj politici i agresiji. Politika Rusije prema Poljskoj i Bosni i Hercegovini je sa svim razlikama, na neki način slična – cilj je svađanje građana unutar jedne zemlje, tačnije stvaranje unutrašnje krize.

Dobro da ste pitali ovu stvar.

Poljska je podijeljena na dio građana koji podržavaju PiS i na one koji ne podržavaju njihovu politiku.

Ovaj ideološki sukob (jer u principu PiS kao i PO imaju svoje zajedničke korijene u pokretu Solidarność, koji je srušio komunističku vlast) došao je do tačke gdje je dio štampe i internetskih portala, koji su protivnici PiS-a, napadali poljske vojnike, na primjer, koji samo ispunjavaju svoje zadatke. Naravno da treba diskutirati je li politika prema migrantima, koju provodi vlada, bila dobra ili nije. Ali psihička agresija prema poljskoj armiji u vrijeme kada imamo opasnost na granici, a na horizontu se vidi vojna agresija na Ukrajinu, čini mi se neadekvatnom. Putin putem Lukašenka ostvaruje svoj cilj –stvara internu podjelu u Poljskoj.

Isti cilj realizira u Bosni i Hercegovini daljim antagoniziranjem društva.

Sljedeće godine ste u Sarajevu jer Jagiellonskom Univerzitet ima projekt vezan za bosanske muslimane. Možete li nam reći nešto više?

- Da, projekt o koji ste spomenuli realiziram na Jagielonskom Univerzitetu s kolegom dr Krzysztofem Popkom, koji je šef ovog projekata, kao i s kolegama i kolegicama iz Bosne i Hercegovine i Bugarske.

Ovaj međunarodni projekt, kojeg sponzorira Narodowe Centurm Nauki (Nacionalni centar za nauku) fokusira se na probleme modernizacije i stvaranja nacionalne svijesti muslimana u Bosni i Hercegovini i u Bugarskoj od druge polovine XIX stoljeća do Prvog svjetskog rata. Ovaj projekt će trajati četiri godine, gdje želimo uporedit muslimanska društva iz ove dvije zemlje.