Razgovarao:
Faris Marukić
Emily Greble je historičarka Balkana i istočne Evrope. Njeni istraživački interesi uključuju islam u Evropi, tranziciju od carstva do nacionalne države, građanski sukob i lokalne odgovore na socijalizam. Njena prva knjiga „Sarajevo, 1941-1945: Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi“ istražuje održivost institucija i mreža u gradu Sarajevu pod nacističkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata. Druga knjiga,“Muslimani i stvaranje moderne Evrope“ preokreće polemičku doksu da su muslimani bili autsajderi ili stranci u Evropi, tvrdeći da su oni centralni za razumijevanje zamršenih procesa izgradnje evropskih nacija i prirode evropske jednakosti, sekularizam i prava u devetnaestom i dvadesetom stoljeću.
Vaša knjiga ,“Muslimani i stvaranje
moderne Evrope“ (Muslims and the Making of Modern Europe) mijenja ustaljene
perspektive. Ranije se o muslimanima pričalo s pozicije državnih institucija,
međunarodnih institucija i sl. Vi ste, izgleda, htjeli priču o evropskim
muslimanima ispričati kao njihovu priču, priču iz njihovog ugla. Zašto nam je
ovo važno?
- Vrste pitanja koja historičari postavljaju često definiraju države i međunarodne institucije na vlasti, jer te institucije formiraju školske programe, finansiraju muzeje i istraživačke institute, a također kontroliraju i održavaju arhive, odlučujući koje će dokumente čuvati i kako da ih organiziraju i hoće li ih učine dostupnim javnosti. Kada pričamo historiju iz perspektive ljudi na marginama društva, umjesto iz perspektive državnih i međunarodnih institucija, postavljamo različite vrste pitanja i, zauzvrat, razvijamo dublje razumijevanje historijskih procesa – ne samo ono što se dogodilo, nego i zašto se to dogodilo, kako je doživljeno i kakvo je značenje imalo.
Kada
sam istraživala i pisala knjigu „Muslimani i stvaranje moderne Evrope“, željela
sam razumjeti i objasniti kako su milioni autohtonih muslimana doživjeli i
oblikovali zakone, društvo i procese izgradnje nacije u modernoj Evropi. Knjiga
počinje 1878. godine Berlinskim kongresom, kada su ponovo iscrtane granice
osmanske Evrope. Zatim istražuje kako su generacije muslimana reagirale na
njihovu integraciju u druge evropske države, posebno u Austro-Ugarsku, Srbiju,
Crnu Goru, a kasnije i Jugoslaviju. Pitam: Šta je značilo za te ljude to što su
građani država na koje nisu pristali? Kako su pregovarali, odgovarali, pravili
kompromise, opirali se? Kako razumijemo muslimanska iskustva masovnog nasilja,
protjerivanja, zemljišne reforme i traume kao dio šire historije izgradnje
moderne države? Ne izbacujem državu ili međunarodne institucije iz svoje
analize, samo uzimam drugačiju polaznu tačku.
Ovaj
pristup pisanju historije nije samo dodavanje priča o muslimanima postojećim
historijama ili rasprava o tome šta se dogodilo muslimanima. Umjesto toga, moj
pristup nastoji objasniti kako nam muslimanska iskustva, glasovi, izvori i
postupci mogu pomoći da razvijemo sveobuhvatnije razumijevanje same evropske
historije.
Na
primjer, u knjizi govorim o tome kako koncepti poput vjerskih sloboda, manjinskih
prava i porodičnog prava nisu imali univerzalno značenje, već su pregovarani i
redefinirani. Također pokazujem kako se - kada počnemo s muslimanskim
perspektivama - mijenjaju načini na koje definiramo periode historije. Na
primjer, kada proučavamo jugoslovensku historiju obično počinjemo od 1918.
godine. Ali iz perspektive muslimana, doba rata, promjene režima i izgradnje
države nije bilo tako jasno ograničeno.
Za mene je važno i pitanje evropskog
sekularizma, koji se zasniva na evropskoj kršćanskoj tradiciji. Je li ovo, tako
definirani sekularizam, izvor nerazumijevanja prema muslimanima u Evropi? Treba
li nam sekularizacija sekularizma, koliko god to neobično zvučalo?
- Postoji mit da je sekularizam u Evropi bio statičan koncept i
da je oslobođen religijskog uticaja. Od ere Francuske revolucije,
sekularizacija je postepen proces koji je uključivao kompromise i pregovore
kako na nivou pojedinačnih zemalja tako i u Evropi u širem smislu. Francusko
društvo imalo je drugačije zakone o državljanstvu za muslimane nego za druge.
Britanski zakoni o bogohuljenju razvijeni su kako bi zaštitili Englesku crkvu.
Kršćanske norme, vrijednosti i etika redovno su integrirani u evropske zakone i
projekte izgradnje nacije.
Što
je još temeljnije, kršćanske pretpostavke određuju što je prihvaćeno, ili čak
prirodno, pod sekularizmom, a što je uvreda sekularizmu. Na primjer, zakoni
koji zabranjuju rad u fabrici nedjeljom postali su prihvaćena praksa u Evropi.
Kao i zatvaranje prodavnica za Božić i Uskrs. Ali slična zatvaranja za vrijeme
Ramazana ili petkom često se kritiziraju kao prodor islama u javni život.
Smatramo da su Evropljani komforni i
prihvaćaju toalete koji su odvojeni po spolu, ali kada muslimani traže sate
ženskog bazena ili zasebne ženske plaže, nastaje bijes javnosti.
Sekularizacija
nikada nije bila religijski neutralna. Ne u Francuskoj. Ne u Njemačkoj. Ne u
Jugoslaviji. Čak ni u komunističkim državama, gdje su ateistički programi
ciljali i odgovarali na islamske institucije i muslimanske zajednice na načine
koji su bili prilično različiti od drugih konfesionalnih grupa. Moja knjiga
rasvjetljava neke od mitova sekularizma pokazujući kako je sekularizacija
djelovala na terenu iz muslimanske perspektive.
