Razgovarala: Almasa Hadžić
Pronašli smo ga u Njukastlu u Engleskoj.
U danu u kome smo zakazali razgovor žurio je da do 13 sati preda plan svojih mjesečnih predavanja o genocidu u Bosni i Hercegovini, a koja će se naći u sklopu predavanja povodom januarskog obilježavanja godišnjice Holocausta, inače, namjenjenih učenicima škola u gradu u kome živi.
Pristojnost, toplina, znanje i nevjerovatna ljudska odlučnost i snaga isijava iz ovog mladića. Po prvim izgovorenim riječima, prepoznajem toliko dragi hercegovački sleng, karakterističan za područje Mostara, Stoca, Čapljine...
Zove se Smajo Bešo. Ima 37 godina i u Englesku je stigao kao devetogodišnjak. Od prije nekoliko dana nosilac je titule OBE (Order of the British Empire) koju britanski kralj svake godine u sklopu novogodišnjih počasti dodjeljuje osobama sa posebnim zaslugama u oblasti kojom se bave.
Smajo ju je, prema zvaničnom objašnjenju, dobio zbog nesebičnih zasluga "u obrazovanju o holokaustu i genocidu", promoviranju međuvjerskog i međukulturalnog dijaloga među ljudima, gdje godinama, kroz svoje lično životno iskustvo, i to bez primjesa mržnje, širi istinu o genocida i drugim ratnim zločinima počinjenim tokom agresije na Bosnu Hercegovinu.
"Kad mi je u decembru stiglo pismo da sam dobio priznanje, u prvi mah pomislio sam da se neko šali samnom. Ovalaš sam ga pogledao nisam reagirao.
Sutradan, listajući poštu, ponovo mi pred oči sinu ista poruka. Počnem čitati i vidim da se od mene traži odgovor da li prihvatam ovo odlikovanje i do kog datuma o tome treba da se izjasnim.
Skoro da sam zanijemio. Znao sam da sam nominiran, ali, iskreno, nisam se nadao ovoj časti, prosto što je mnogo ljudi u Engleskoj zaslužnih za takvu titulu.
U isti mah sam pomislio na svoje roditelje. Da li su oni nakon svega šta su preživjeli mogli zamisliti da ću ja, koji sam kad su oca vodili u logor imao osam godina, danas, 30 godina kasnije biti dobitnik visokog priznanja koje dodjeljuje njegovo veličanstvo britanski kralj Charles III
Još proživljavam tu scenu", priča u ekskluzivnom razgovoru za Politicki.ba Smajo Bešo, Stočanin sa britanskom adresom, koga je za ovu visoko priznanje nominirala čuvena Holocaust Memorial Day Trust iz Velike Britanije.
Sjeća se dana kad mu je otac odveden u logor. Bilo je to 1. jula 1993. godine. Igrao se, kaže, vani sa bratom, sestrom i prijateljima kada su ugledali kamione koji idu iz centra grada.
"Vidimo na kamionima vojska, puške, nama djeci interesantno, mašemo im. Odjednom, moja sestra, koja je bila starija od nas, promjeni izraz lica i povika "idemo kući". Na kamionu je, naime, ugledala oca. Kad smo ušli u kuću majka nam je rekla da je otac odveden u logor.
Mi smo kasnije, prethodno ponižavani i opljačkani, protjerani u Mostar a da o sudbini oca dugo nismo ništa znali. I sada čuvam pisma koje je otac dok je bio zarobljen u logoru Dretelj, preko Crvenog križa, slao raspitujući se za našu sudbinu", prisjeća se za Politicki.ba Smajo Bešo.
Smajin otac našao se među onih 500 teško oboljelih i izmučenih logoraša iz Dretelja koji su, pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i nekoliko evropskih zemalja, u septembru 1993. godine izmješteni na Korčulu, gdje su, jedan period, također, boravili u skoro, pa, logorskim uslovima.
"A onda je u januaru 1994. godine zahvaljujući Međunarodnom crvenom križu, od ponuđenih država za izmještanje, otac izabrao Englesku. Nakon što je on stigao u Englesku, 19. juna 1994. godine, posredstvom jedne engleske organizacije stigli smo majka, sestra, brat i ja.
Trenuci napuštanja Mostara i rastanka sa svojim djedom, nenom, rođacima, kao i susreta sa ocem, dolazak u ambijent u kome ne znaš jezik, a treba da započneš novi život zauvijek su obilježili moje sjećanje na djetinjstvo".
Smajo Bešo, na Univerzitetu u Njukastlu diplomirao je arhitekturu. Jedno vrijeme radio je posao za koji se obrazovao, da bi potom dobio angažman kao predavač na Univerzitetu na kojem je i dipolomirao.
Uporedo, javno je govorio o svom iskustvu šireći tako istinu o onom šta se događalo u Bosni i Hercegovini tokom agresije, posebno u dijelu Hercegovine u kome je rođen.
Sve češće je dobijao pozive da svoju priču predstavi na raznim manifestacijama kojim se obilježavaju značajni historijski datumi, posebno kad je u pitanju obilježavanje Dana sjećanja na Holocaust, nakon čega je skratio predavanja na Univerzitetu i osnovao humaniternu organizaciju Bosnian Genocide Educational Trust (BGET).
"Počeo sam ovo raditi, ustvari "glasno pričati" o onom šta se u mom životu događalo tokom rata, možda, prije nekih osam godina.
Radio sam to, čini mi se, iz te neke frustracije, što sam, kad odem u Stolac, počeo viđati iste one ljude koji su nas progonili, koji su nas maltretirali dok su nas gonili u sabirni centar koji se nalazio u hali firme u kojoj je prije zarobljavanja radio moj otac.
Možete zamisliti situaciju u kojoj je moj otac, nekoliko godina nakon rata, prilikom posjete Stocu sreo čovjeka, kolegu, koji ga je odveo u logor i ovaj mu, onako iznenađen, kaže: "Otkud ti".
Viđao sam i svaki dan saznavao o nepravdama koje se čine žrtvama čiji su članovi porodica ubijeni širom Bosne i Hercegovina, posebno majkama Srebrenice koje su se same vraćale u svoje porušene kuće.
Ubijena je sestra moje majke u Mostaru. Ubili su je ljudi čiji identitet mi znamo, a koji nisu presuđeni i koji danas slobodno žive u Hrvatskoj.
Znam koliko boli svih ovih godina u sebi nosi moja majka za svojom sestrom. Moji dedo i nena su umrli a da nisu dočekali pravdu.
Sve te nepravde učinile su da sada, najprije, zahvaljujući sistemu države u kojoj živim, idem po školama, fakultetima, raznim humatarnim organizacijama, državnim institucijama, i svojim svjedočenjem o tome šta sam proživio, svjedočim i o sudbini mnogih koji su preživjeli slične patnje u Bosni i Hercegovini, a koji još uvijek nemaju snage da javno o tome govore.
Istinu o tome šta sam preživio govorim zbog potrebe da se o njoj zna, a ne zbog širenja mržnje. To je za mene, jednostavno ispravljanje nepravde, jer pravda do danas nije postignuta kad je u pitanju kažnjavanje onih koji su doprinjeli patnjam koje su žrtve preživjele..
