Mislim da sam jači od sudbine. Svako ko izdrži mučan proces individuacije, odvajanja od kolektiva, a mislim da sam u tome poprilično uspeo, izmiče raljama sudbine. Što ne znači da izmiče, niti može izmaći, raljama nužnosti, nepotpunosti, ograničnosti i terora kolektivizma, kaže Svetislav Basara.
On je jedan od najvećih živućih pisaca Srbije. Za Novu godinu dao je veliki intervju za Nova.rs.
– Ako nešto koliko-toliko suvislo hoćeš da kažeš, uvek je bolje pisati – kaže mi Svetislav Basara.
A ako je neko nešto suvislo rekao na papiru u 2023. godini bio je to Basara.
Ne jedna, već tri knjige proistekle su u godini za nama iz Basarinog pera. Najpre je s drugom Brankom Kukićem obeležio četiri decenije prijateljstva zajedničkom knjigom eseja „Savez duhova“, „Zlatno runo“ mu je objavilo „Tajnu istoriju Bajine Bašte“, a „povampirio“ je, posle kontroverznog, hvaljenog i ovenčanog NIN-ovom nagradom „Kontraendorfina“, i svog junaka, upokojenog slikara Desimira Stojkovića u romanu „Rekapitulacija“. A posle „Rekapitulicije“, kako je to lepo primetio Ivan Milenković, nije ostao ni kamen na kamenu!
– Da rekapituliram – iskaz je kojim Basara otvara roman. I s kim bolje, no sa Svetislavom Basarom, na kraju ove i početku 2024. godine rekapitulirati staro i zapitati se čeka li nas štogod novo, bolje…
Zašto ste romanom „Rekapitulacija“ vratili Stojkovića u igru, pa opet „pravi burgije, ćera komendiju“, zadaje vam nemoguće zadatke, pa spasilačku misiju… I da li vam je Stojković opet „podigao tiraž“?
– Nikada Stojković, jedini pravi književni lik u mojim romanima, nije izlazio iz igre započete „Andrićevom lestvicom užasa“, nastavljene i u „Kontraendorfinu“, prividno rekapitulirane u „Rekapitulaciji“ koja će svoje finale imati u mom sledećem romanu „Total Recall“.
Stojkovićeva misija nije podizanje tiraža – iako se pokazao i na tom poslu – nego izazivanje psihidramatskog šoka, koji – izuzev mene, nekolicine mojih prijatelja, dve – tri destine dobrih čitalaca i nekoliko stotina factotuma koji su to doživeli tajno – niko nije doživeo. Nisam ni očekivao da će doživeti. Pomenuta tri romana, plus četvrti koji još nije završen, priča su o sudbini jedne zakasnele nacije, jednog neslobodnog, bezosećajnog društva, ravnodušnog prema zlu počinjenom drugima, nacije i društva koji daju sve od sebe da dodatno zakasne.
Razumljivo je to. Niko se neće oduševiti štivom koje mu u lice kaže: ti si govno, krpa, lažov i prevarant, a sva tri romana upravo to govore svima u Srbiji, uključujući mene. Ne treba kriti: sva rugobe o kojima pišem, našao sam u meni. Naši problemi nisu Milošević, Tadić, Koštunica ili Vučić – pogotovo to nije Kosovo – naš problem je to što smo govna, krpe, lažovi i prevaranti.
Ali, to je isto tako priča o tome kako ta ista zajednica raznoraznim hokus-pokusima uspeva da ubedi i sebe (ponekad i druge) da je društvo čestitih, slobodnih ljudi, bogobojažljivih srpskih domaćina i uzornih srpskih majki.
Konačno, saglasno i mom drugu Branku Kukiću, to je društvo u kome se i traganje za Bogom pretvorilo u organizovani kriminal.
Roman započinjete „prinudnim boravkom“ u jednoj beogradskoj bolnici. Da li zaista od operacije na Klinici za vaskularnu hirurgiju živite bespravno, praktično ilegalno vaš drugi delimično veštački život?
– Roman mora nekako početi, a kad već mora, onda radije počnem nečim što mi se zaista dogodilo, nego ispredanjem neke izmišljene priče u koju ni sam ne mogu da poverujem. Konstrukcije me nikada nisu zanimale, zanima me dekonstrukcija, pre svega jednog jezika koji je dobrim delom zaslužan što smo govna i krpe. Iako koristim isti jezički fond, srpski jezik u mojim romanima nije standardni srpski jezik. Napravio sam ga, što rekao Selin, u kućnoj radinosti, kao bakine kolače. Kad smo već kod Selina, on je stalno govorio: sakupljajte priče na ulici, jedino je stil važan.
Sledstveno sam „Rekapitulaciju“ započeo hiperbolisanim predoperativnim i postoperativnim scenama sa Klinike za vaskularnu hirurgiju Dedinje, na kojoj sam operisan 2016. godine. Posle stvar preuzimaju imaginacija i stil, i onda, pre ili kasnije, iskrsne neprijatno, a opet zanimljivo pitanja tipa: da li živim legalno ili se „švercujem“. Strogo uzev, živeti nije protivzakonito, ali nije ni ozakonjeno. Mi smo toliko fascinirani činjenicom da smo živi, maltene koliko su Srbi ushićeni činjenicom da postoje – kako je Đinđić u šali govorio – da nam (solidno potkrepljena) filozofska tvrdnja da nam izgleda čudno činjenica da je isto toliko nemoguće dokazati postojanje ovog ili onog čoveka, koliko i postojanje Boga.
Doduše, filozofski nije moguće dokazati ni suprotno.
Mnogi vaši prijatelji, pa i oni otišli su u knjizi. Tu su Branko Kukić, Slobodan Šijan… Era Milivojević i Velja Pavlović nisu dočekali „Rekapitulaciju“. Ako pišete da, dok vam je Pavlović donosio „Andrićevu lestvicu“ u bolnicu, bila verovatnoća da ćete vi pre umreti, koliko je bilo bolno ispisivati sve te stranice?
– Ovo je pitanje od milion dolara. Da, neki moji prijatelji nisu dočekali da pročitaju „Rekapitulaciju“, što je najmanja šteta od njihovog izlaska iz ovog sveta. Seriju umiranja je 2004. – u svojoj četrdesetoj godini – započeo Zoran Matić, široj javnosti nepoznati slikarski genije iz Bajine Bašte. Posle dve godine umro je Cvetko Lainović.
Kad je video JPG-ove Matićevih radova, Ljuba Popović je prekoredno organizovao posmrtnu izložbu njegovih slika u Modernoj galeriji Valjevo i došao iz Pariza na otvaranje. Na otvaranju smo govorili Ljuba i ja. Posle smo do zore sedeli u hotelu „Grand“. Tad sam ga poslednji put i video. Ljuba je, inače, jako voleo moje romane, pa sam pomislio: krajnje je vreme da u „Andrićevoj lestvici“ napravim mali hommage Ljubi i da mu pošaljem knjigu. Rečeno učinjeno. Ali, prekasno. Ljuba je sledeće 2016, umro, iako je tada zaista izgledalo da će me nadživeti.
Tako se rodila fikcionalna ideja – koja možda i nije toliko fikcionalna – da sam baksuz koji skraćuje živote mojim drugovima, slikarima.
Kad je knjiga izašla, poslao sam je u Modernu galeriju, eno je tamo, među ostalim Ljubinim knjigama repatriranim u Srbiju.
Ljuba i Cvetko su umrli pre nego što sam završio romane, Era i Velja su, jedan za drugim umirali dok sam pisao „Rekapitulaciju“. I to je zaista bilo veoma bolno iskustvo. I poglavlje o Eri i poglavlje o Velji je bilo predviđeno, ali nije bilo predviđeno da umru. Pogotovo je bilo bolno u Veljinom slučaju. Era je umro – ako je uopšte umro – naprasno, Velja je umirao sporo. I tako… Morali smo se mesecima pretvarati da će ozdraviti, iako sam u glavi već imao napisan posmrtni hommage.
Osvrćući se na „Kontraendorfin“ i „guzni skandal koji je sa zakašnjenjem od 37 godina uzdrmao Srbiju“, i dalje ne milujete Desanku Maksimović. „Odavala se erotskim vragolijama, daleko od očiju javnosti“, pišete, primećujete da je „Maksimovićeva najveći proizvođač književnih laži, i glavni uzrok impotencije u najboljih Srba“. Ako je u prošloj knjizi to bilo brutalno dekonstruisanje sladunjavog mita, šta je sad? I šta je toliko skrivila Desanka?
– Ništa pod milim bogom. Afera „Desankino dupe“ je izbila da bi skrenula pažnju sa glavnog toka priče, malopre sam rekao kog. Što je ispalo kao naručeno jer je razotkrilo modus operandi ovdašnje kulturne i političke čaršije. U „Kontraendorfinu“ sam uzgred pomenuo prastaru (istinitu) anegdotu koja se decenijama povlačila po eks-ju književnoj zajednici. Ono što u romanu piše, nisam izgovorio ja, nego jedan od dobitnika nagrade „Desanka Maksimović“ – koji je u međuvremenu takođe umro – ali sam ja optužen za skrnavljenje Desankinog dupeta. Tako i inače funkcioniše sistem srpskih svetinja. One su tu zato da bi te – ako kažeš: „dupe nije svetinja“ – nagrdili zbog skrnavljenja srpskih svetinja.
Niste milosni ni spram Andrića jer je „otvorio vrata najezdi Bosanaca, podmitio Srbiju Nobelom koja ga je okovala u zvezde, a sad ispašta zbog nepromišljenosti“. Ali ni spram Dobrice Ćosića čiji su romani „proze masovnog uništenja“, niti Marine Abramović, „umetnice u pokušaju, koja je pokrala Milivojevića“…
– Vi ste još mladi, pa čitate na „prvu loptu“, a i novinarka ste, pa tražite senzacije. Andrić, Vuk Stefanović Karadžić, Ćosić i Desanka su u romanu prozne cirkuske atrakcije, stilska pirotehnika, danas se to kaže teaseri. Istoimeni likovi u romanu nisu verne slike istoimenih pokojnika, iako je svako od njih – na svoj način – umešan u glavni tok pripovesti o čemernom društvu koje mirno prelazi preko stvarnih pokolja i streljanja – uključujući streljanje Zorana Đinđića – a užasava se nad papirnatim streljanjima i pomenom guzice Desanke Maksimović.
