"Ja, jednostavno, želim da i oni i njihova djeca i njihove djece djeca, pamte šta se u Srebrenici dogodilo“.
Piše: Almasa Hadžić
"...Hoću da ispričama, da reknem,
da cijeli svijet čuje, šta smo sve preživjeli tokom opsade i pada Srebrenice.
Nisam ja niti moja porodica repa
bez korijena. Moj svekar i cijela moja prodica koja je živjela u Osatici, selu
iznad Srebrenice, bili su imućni, vrijedni domaćini.
Ja znam da je važno da se o ovome
priča, da se iz naših usta, iz naših
srca čuje šta smo preživljavali dok je cijela Srebrenica bila
zarobljena, okupirana, dok su nas ubijali, dok nas je mučila glad, dok su naša
djeca bila bez odjeće, obuće, bez hrane. Gledaš kako ti djeca skoro skapavaju
od gladi, a nemaš im šta dati.
Kad smo morali bježati iz sela,
smjestili smo se u jednu porušenu kuću u naselju Soloćuša. Nema prozora, vrata,
ništa. Ložimo vatru u jednom velikom buretu. Djeca nemaju odjeće, zima... Od
šatorskog krila šijem im donji veš. Nemaš sapuna da se opereš.
A onda suprug biva teško
ranjen.
Noćima sam pored njega u ratnoj
bolnici, a ono kreveti krvavi, nema zavoja, nemam odjeće da ga presvučem...“.
Tako počinje svoju ispovjest pred
kamerama uposlenika Memorijalnog centra
Srebrenica – Potočari, Azema
Beganović, iz Osatice kod Srebrenice,
jedna od 62 svjedoka snimljena tokom ove
godine u projektu „Usmene historije“ koji realizira Memorijalni centar.
Dok govori, Azema matematički slaže
slike tragedije same Srebrenice, ustvari života koji je sa svojom porodicom živjela
tokom opsade, a, posebno tokom jula 1995. godine.
„Nije genocid samo ono što smo
preživjeli u julu – genocid je i život do jula, i život nakon jula.
Pred mojim očima u Potočarima, kad
sam sa dvoje djece krenula da uđem u autobus kako bi otišli prema Tuzli,
odvojiše mi oca. Vidim mu suze, gleda za nama. Kasnije smo ga pronašli u jednoj
od podrinjskih grobnica“ .
Dok nabraja detalje iz života u
Srebrenici prisjećajući se gladi, neimaštine, beznađa, pogibija članova svoje
porodice, Azema, polako uzdahne, pogleda prema Hasanu Hasanoviću, Ahmedinu
Đoziću i Mahiru Omeroviću, mladićima koji su, također preživjeli golgotu
Srebrenice, a koji danas čine ekipu koja realizira projekat Usmene historije, malo
zastane, a onda ih pogledom upozori da ima još mnogo toga kazati.
„Moj suprug Bego je otišao u
koloni. Našli su ga u grobnici u Kravici.
Ukopala sam ga u Potočarima. I njega i djevera, i oca i...
A svekar Rasim, e to vam je posebna priča. Bio se
izgubio u koloni sa još jednim čovjekom. Tako izgubljeni, iscrpljeni, gladni,
žedni našli su se na prostoru Karakaja kod Zvornika.
Pred jednom kućom, ugledali su babu
kako sipa vodu na česmi. Bilo je rano ujutro, priđu joj, zamole da im da malo
vode, a ona brzo uleti u kuću, probudi unuka i unuk pred njih izađe s puškom.
Tu ih zarobe, stave u vozilo i povedu na strijeljanje. A vode im nisu dali.
Kako su ih vozili, naišlo je vozilo
Međunarodnog Crvenog križa iz koga su primjetili da ispod cerade vozila s kojim
su se mimoilazili ima ljudi, presretnu ih i vide da su zarobljenici. Tu su ih
registrirali i sproveli u logor u Batković“, priča ona.
Priču o zarobaljavanju u Karakaju,
Azemin svekar je ispričao nakon razmjenjene izašao iz logora, a potom stigao u
Tuzlu.
I sad se, kaže Azema, pita kako li
je ona baba iz Karakaja dušu ispustila jer nije imala milosti da dvojici,
polumrtvih ljudi, bar, da čašu vode koju su joj tražili.
Azema kaže da ima samo osam razreda
škole, ali da se nije predala tuzi i sudbini, već je, u tegobi izbjegličkog
života, boravka po kolektivnim centrima, obavljala razne poslove kako bi
odgojila svoje sinove na način kako je nekad sa svojim suprugom Begom sanjala.
„Ja i Bego smo se mnogo smo
voljeli. Ja znam da bi on bio sretan da vidi kako sam iškolovala djecu, kako
sam ih odgojila, kako su danas vrijedni, porodični, kako smo sebi sagradili
kuću.
Posebno mi je drago što su moji
sinovi svjesni zločina genocida koji je počinjen u Srebrenici, što poštuju
svaku žrtvu i što su odlučni da ono što se dogodilo prenose na svoju djecu i da
svjedoče o tome.
Ja, jednostavno, želim da i oni i
njihova djeca i njihove djece djeca, pamte šta se u Srebrenici dogodilo“,
govori nam Azema, neposredno nakon što je u skoro dvosatnoj ispovjesti opisala
sudbinu svoje porodice u vremenu od 1992. do 1995. godine.
Prvi joj je put, kaže, da javno,
pred kamerama govori o svojoj srebreničkoj golgoti. Nema tremu jer, nakon svega
što je preživjela sa svojom djecom boji se samo dragog Boga,veli, i nikoga
više.
„Kad su me pozvali iz Memorijalnog
centra i pitali da li bih da svjedočim, nisam se dvoumila.
Ja hoću da svjedočim, da svijet
zna, pa da ovim što pričaju da nije bilo genocida, svako može reći da ne govore
istinu, ustvari, da lažu. Ne može se „nebo dlanom začepiti“ kako kaže narod.
Pozivam sve moje prijateljice,
prijatelje, rođake koji su preživjeli genocid, da sjednu pred kamere i ispričaju
šta je genocid uradio od njihovih života.
Naši mrtvi nam neće halaliti ako
budemo šutjeli o tome“, poručila je Azema.
Nije se protivila da na našem
portalu prenesem dio njenog današnjeg, izuzetno emotivnog svjedočenja.
Kompletno svjedočenje Azeme Beganović,
kao i ostalih do sada snimljenih svjedočenja, naći će se u registru projekta
„Usmena historija“ koje će već ove godine biti sastavni dio USV Shoah
Foundation iz Kalifornije, čiji je osnivač Stiven Spilberg.
