Bosna i Hercegovina je svojevrsni ekonomski satelit EU. Dijelimo i pozitivnu i negativnu sudbinu EU. Tako je i ovaj put.
Razgovarao: Faris Marukić
Admir Čavalić je asistent na
Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Autor je jadne knjige i 12 naučnih i
stručnih radova objavljenih u domaćim stranim publikacijama. Pored toga,
Čavalić je godine 2011. osnovao udrugu "Multi", prvu i najveću
libertarijansku udrugu u Bosni i Hercegovini.
Misija udruge "Multi"
je promocija ekonomskih i drugih sloboda u Bosni i Hercegovini. Kao analitičar
ekonomskih i povezanih pitanja prisutan je u bosanskohercegovačkim medijima.
Čavalić za Politicki.ba govori o
mogućoj recesiji u zemljama zapadne Evrope, ekonomskim implikacijama agresije
na Ukrajinu, posljedicama prekida globalnog lanca snabdijevanja, a te
implikacijama svih navedenih faktora na ekonomiju Bosne i Hercegovine.
Pojavili su se relevantni
izvještaji da njemačka i italijanska privreda idu ka recesiji. Hoće li to
izazvati neku vrstu domino efekta, posebno u kontekstu bh. privrede, jer se
radi o značajnim trgovinskim parterima , ali i zemljama porijekla investicija u
našu zemlju?
- Hoće, jer Bosna i Hercegovina direktno
zavisi upravo od navedenih ekonomija, ali i situacije u čitavoj EU. Većina
naših vanjskotrgovinskih aktivnosti se veže za zemlje članice EU, nakon čega
slijede zemlje regiona. Kada je riječ o investicijama, situacija je slična. Ono
što možda treba da ohrabri jeste kandidatski status zemlje, što može
unaprijediti intenzitet i kontinuitet EU investicija, međutim recesije u
matičnim zemljama znače opšti krah ekonomske odnosno investicione aktivnosti.
Napominjem da Bosna i Hercegovina
u komparaciji sa zemljama regiona značajno zaostaje po pitanju investicija,
kako inostranih, tako i domaćih.
Nerijetko se ovo objašnjava višim
stepenom rizika poslovanja – konstantne političke blokade, konfliktna retorika
i slično.
Može li naša mala i o svjetskih
tokovima ovisna ekonomija izbjeći veće udare eventualne recesije?
- Nerealno je očekivati da može. Bosna i
Hercegovina je svojevrsni ekonomski satelit EU. Dijelimo i pozitivnu i
negativnu sudbinu EU. Tako je i ovaj put.
Ako se potvrde očekivanja o
globalnoj recesiji to će se sigurno odraziti i na našu zemlju.
Isprva kroz probleme u poslovanju
naših izvoznika, zatim i ostatak privrednika.
Recesija znači opšti pad
ekonomskih aktivnosti. Konkretno – stagnacija plata, manja zaposlenost, pad
budžetskih prihoda, uopšte manje opcija na tržištu. Pritom, vjerovatno da dolazi do pada
inflacije, što potvrđuju i nove prognoze MMF-a.
Koliki je stvarni utjecaj
agresije na Ukrajinu na ekonomske tokove u svijetu i kod nas?
- Bitno je navesti da je smo imali
nezgodan set negativnih faktora uticaja i prije ukrajinske krize. Konkretno,
Covid-19 pandemiju, energetsku krizu, probleme sa globalnim lancima snadbijevanja,
poremećeni odnosi ponude i potražnje i slično. Rastuću inflaciju u pozadini.
Da se rat u Ukrajini desio dvije
godine ranije, ekonomski posmatrano, sve bi bilo drugačije.
Zbog toga je uticaj rata bio
izuzetan, posebno po pitanju energetske krize - naročito za EU koja se pokazala
najviše izloženom. Naravno, uticaj agresije opada kako prolaze mjeseci jer se
tržišta vrlo brzo prilagođavaju tj. pronalaze alternative. Postojeću inflaciju
vode neki drugi dubinski faktori dok agresija samo naglašava iste. Tržišta ne
vole ratove jer stvaraju štetu. Istina, postoje specijalni interesi koji
profitiraju od konflikta, međutim to je manjina.
Ako su vijesti o predstojećoj
krizi tačne, da li smo se našli u nekoj vrsti raskorak smjene i izbora nove
vlasti, svjesni da ekonomske krize imaju jake i vidljive političke implikacije,
a mjere moraju biti hitne i pravovremen?
- Jesmo, nažalost, tako je već godinu
dana.
2022. je godina koju su „pojeli
skakavci“ jer je izborna.
Kraj ove godine i početak naredne
će se potrošiti na formiranje vlasti na različitim nivoima.
Očekujem političke krize, blokade
i brojne druge načine za gubitak političke energije. Zadnje konkretne ekonomske
refome su predstavljene krajem 2019. godine. Od tada do danas nemamo strateške
orijentacije, već se samo predlažu „ad hoc“ rješenja i to obično ostane na
nivou prijedloga tj. političkog populizma. Vlasti su jedino djelovale u oblasti
socijalnih politika i to kroz pružanje jednokratne socijalne podrške različitim
kategorijama. Ovo mjere su dobrodošle, ali ne nose dugoročna rješenja.
Brojne kompanije su svoje
proizvodnje iz Kine premjestili u Tursku, Zakavkazje i druge zemlje. Kako su
one postale „privlačne destinacije“ za velike svjetske kompanije?
- Postoji ogromna konkurencija među
zemljama u vezi privlačenja stranih direktnih investicija.
Naravno, neke zemlje se koriste
mehanizmima koje su na granici dozvoljenog (npr. porezne oaze) ili koje samo
kratkoročno donose koristiti – poput npr. subvencija za inostrane investitore.
Bosna i Hercegovina nema te mogućnosti. Druge zemlje su ponudile jednostavno
poslovno okruženje, sa niskim stepenom političkog, pravnog i ekonomskog rizika,
te izvršile određenja brendiranja vlastitih ekonomija. To dugoročno privlači
investitore, uz naravno visoke povrate na investirano.
Moramo razumjeti da je tako i da
se konkurencija među zemljama samo povećava.
Pitanje je na šta investitor prvo
pomisli kada čuje za Bosnu i Hercegovinu? Da li na rat, krize, loše politike i
još gore političare, ili pak na mjesto koje nudi dobrodošlicu za inostrani
kapital.
Da li je naša zemlja, bar
djelimično, iskoristila prekide lanaca snabdijevanja na svjetskom nivou?
- Mislim da jesmo, skromno, što
djelimično objašnjava određene pozitivne ekonomske indikatore tokom 2021. i
2022. godine. Opet, ne toliko koliko smo mogli, što pokazuje tradicionalno
niska stopa investiranja u našu zemlju.
Naša najveća prednost je blizina EU. To se
moglo adekvatnije iskoristiti uslijed pucanja globalnih lanaca snabdijevanja
(Kine – EU, Rusije itd.)
