Abdulah Hodžić iz Zaklopače čeka pravdu za ubistvo sina Muhameda

Prije pet godina govorio je da vjeruje u Božiji sud, ali i u pravdu na ovome svijetu.

U Sudu BiH još traje suđenje peterici optuženih pripadnika vojske i policije Republike Srpske za ubistvo najmanje 57 bošnjačkih civila u selu Zaklopača, kod Milića, 16. maja 1992. godine.

Suđenje Radomiru Pantiću, Branku Joloviću, Milomiru Miloševiću, Nenadu Vukotiću i Nikoli Lošiću započelo je još u maju 2017. godine kome se, zbog saslušanja velikog broja svjedoka i optužbe i odbrane, još uvijek ne nazire kraj.

Kada smo u septembru 2016.godine, samo nekoliko dana nakon hapšenja ove petorice, u Živinicama pronašli hadžiju Abdulaha Hodžića, koji je pukom slučajnošću preživio zločin u Zaklopači i upitali ga da li se nada da će zločinci biti kažnjeni, on nam je odgovorio da će valjda “za života dočekati pravdu za ubistvo svog sina Muhameda“.

Ispričao nam je tada da su mu „damari pregoreli“ onog trenutka kada je „pored sušare ugledao mrtvog sina Muhameda“ i od tada više nikad nije mogao suzu pustiti.

„Stojimo ja i Senaid pred mojom kućom, kad naiđoše neka žena i čovjek. Govore nam: „Eno u Lukama ubiše čovjeka“. Kako to oni govore, s druge strane, odjednom, zapuca. Metak pored moje glave udari u zid, a drugi pogodi Senaida. Ubi ga.

Ja utrčim u kuću, sa ženom i kćerkom sletim u podrum, halaljujemo se.

Moj Muhamed je bio vani i kako je čuo da pucaju, i on uleti u kuću, zgrabi ruksak i otrča, bježi u šumu. Poče pucnjava, čini mi se jedno pola sata je trajalo.

Odjednom, čujemo auta odoše i nastade mrtva tišina. Kćerka izađe da vidi šta se događa. Kako izađe, tako i zavriska, zove „babo dođi ovamo“.

Ja potrčah, kad pored naše sušare leži mrtav moj Muhamed“ ispričao nam je u septembru 2016. godine Abdulah Hodžić, prisjećajući se dana kada su u Zaklopači pobijeni svi Bošnjaci koje su ubice zatekle u selu.

Prisjetio se tada Abdulah da je iza njegove kuće „ležao cijeli otkos mrtvih ljudi “.

Vidio je i kako pored kuća u njegovom komšiluku leže mrtvi muškarci, žene i djeca.

„Ja, supruga i kćerka unesemo našeg Muhameda u sušaru. Supruga i kćerka jecaju, a ja ne mogu da proplačem. Tada su moje oči zasušile i nikad više nisam mogao zaplakati. Umirem iznutra, ali suza ne može da krene“.

Pokazao nam je tog dana fotografije ubijenih sina Muhameda i braće Rašida i Behaila. Dobio ih je nakon rata „od osobe srpske nacionalnosti čiji je sin učestvovao u zločinu u Zaklopači“ rekao nam je tada Abdulah.

Abdulah Hodžić danas živi svoju devedesetu godinu života i dočekao je suđenje uhapšenim prije skoro pet godina.

Nismo ga željeli uznemiravati niti mu ponovo povrjeđivati rane, ali, čujemo da i dalje vjeruje da će pravda stići ubice njegovog sina, braće, rođaka, komšija.

Prije pet godina govorio je da vjeruje u Božiji sud, ali i u pravdu na ovome svijetu. Red bi bio, kazao nam je tada „da ovi što su uhapšeni progovore ko im je bio vođa, ko je naredio zločin u Zaklopači“. Nije se mirio ni sa činjenicom da su na slobodi „oni koji su tada vladali“ njegovim krajem.

Nažalost, oni kojima se za zločin u Zaklopači trenutno sudi u Sudu BiH još uvijek nisu otkrili ko im je „bio vođa i ko je naredio zločin“ kako je to godinama priželjkivao hadžija Abdulah Hodžić.

Također, teško da će u sudnici vidjeti i one koje je tada pominjao kao „vladare“ njegovim krajem.

Hoće li za života dočekati da pred lice pravde budu izvedeni Blagoje Vojvodić i Čedo Bogićević koji se pominju kao glavni akteri zločina u Zaklopači, zavisi od volje države Srbije koja ove, kao i mnoge druge zločince godinama štiti od sudskog progona.